Preskoči na glavni sadržaj

Master-freakin'-chef

Gotovo svaku coffee break kolegice i ja završimo razgovorom o hrani - što se jede, što ne, što je praktično, što volimo, a što ne dolazi u obzir. Možda ne uživamo svi u kuhanju jednako, ali kuhati se mora - a kuhanje kad ste mama je jedna posebna kategorija. Mame danas pretjeruju sa zdravom hranom (jer zdrav način života je must - iako je ZNŽ zapravo dijeta (ah, totalno passe!), kako kaže Tena Štivičić), pa daju hrpe novca za bio ovo i bio ono, iako su kraj njih tržnice pune bakica koje prodaju domaće proizvode. Moje dijete ne jede chia sjemenke, niti je ikad probalo avokado - a bome, brate, nisam ni ja pa sam koliko-toliko narasla u odgovornog člana društva. Trudim se da naša prehrana bude u skladu s podnebljem u kojem živimo i da bude jednostavna, i, naravno, da obrocima prethodi kratka priprema. Organizirati se uz posao, spremanje i obveze, pola je uspjeha, pogotovo ako na umu imamo da me Franka svojim izmišljanjem oko hrane često sabotira. Ovo nije post samo za mame, ovo je post za sve koji vole omastiti brk i ne vole dugo stajati za štednjakom.


Na našem su jelovniku često složenci i variva iz jednostavnog razloga - mogu se pripremiti unaprijed! Omiljena nam je brza pita od sira i špinata, a u posljednje vrijeme često je na meniju varivo od poriluka - malo poriluka (može se zamijeniti i keljem) i domaće slaninice i milina!

Svako malo uhvatim se neke nove namirnice, da i nama i Franki bude zabavnije. U posljednje vrijeme od novotarija je luda za pohanim šaranom, a meni su zanimljivi bili vegetarijanski ćevapi od ječma. Ječam je podcijenjena namirnica koje su se naše bake dobrano najele, pa ako niste, isprobajte ga!


Kad smo kod novih namirnica, pravo nam je otkriće cikla koju smo do sada jeli isključivo u salati. U siječnju je Franka neprestano imala upale uha i nije ništa htjela jesti pa sam joj u pećnici ispekla ciklu, jer je iznimno zdrava i bogata vitaminima, i ona ju je smazala u rekordnom vremenu (note: vanish uklanja mrlje od cikle s odjeće)!


Iako sam tek nedavno Franku upoznala sa čokoladom, koju i dalje ne jede često, trudim se da i grickalice budu u domaćoj radinosti. Nije obožavatelj mliječnih proizvoda pa joj svježi sir spakujem u pecivo, da ga ni ne primjeti, a jedna od zdrsvih grickalica su i štapići od palente.

Na kraju dolazi desert, a ove zime često smo pravili muffine od banane, zobi i meda, koje je Franka krala s pladnja, a koji su i nama odgovarali uz popodnevnu kavicu!

Dobar tek!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...