Preskoči na glavni sadržaj

Safari duha jedne nemajke

Ako je istina da ti sljedeća godina ovisi o stanju u kojem dočekaš rođendan, onda ću se u prvoj godini četvrtog desetljeća posvetiti majčinstvu više nego ikada. Naime, rođendan sam dočekala čitajući na toaletu (već znate da je to moja furka) knjigu o odgoju djece. Safari duha Ane Bučević, da bude preciznije.

Često me cinični članovi obitelji uvjeravaju da sam luda jer mislim da odgovore na pitanja glede odgoja mogu pronaći u knjigama, ali nekako se uvjeravam da, iako mi knjige ne mogu riješiti sve dileme, mogu otvoriti neki prozorčić u mom umu i privući neke nove spoznaje, proširiti moje majčinske vidike i pomoći mi da se bar na tren ne osjećam bespomoćno, ili me uvjeriti da idem u dobrom smjeru. Tijekom života pripremamo se pomoću knjiga za razne ispite, pa zašto bi gubljenje vremena bilo pripremanje za najveći ispit u životu - za odgoj sretnog djeteta.

"Djeca nas ne čine roditeljem baš ni kao što nas klavir na čini pijanistom" 
Michael Levin



O Safariju duha načula sam još od kolegica u Šibeniku. Tad nisam bila majka pa sam pijuckala kavu misleći da mi ono, o čemu su razgovarale, ulazi na jedno, a izlazi na drugo uho. Ipak, neke mudrosti su ostale, pa sam ja svjesno nedavno potražila knjigu Ane Bučević u knjižnici. Safari duha bestseler je ove Splićanke, profesorice kineziologije i majke dvoje djece koja tvrdi da je emocionalna inteligencija ključna da bi dijete postalo sretan i potpun odrastao čovjek. U svojoj knjizi raznim metodama podsjeća djecu i roditelje na snagu zahvalnosti, samosvijesti, osjećaja, pohvale i poštovanja, te mnogih drugih vrijednosti. 

Nije ona otkrila nikakvu novinu, ali ovom knjigom podsjetila je roditelje da moraju svojoj djeci biti model emocionalno inteligentne osobe - da se moraju biti spremni mijenjati, da moraju biti svjesni emocija drugih, da moraju svojoj djeci reći "ne" za njihovo dobro, da ne smiju donositi prenagljene zaključke, da moraju vježbati strpljenje, da ne smiju djetetu pisati zadaću, jer u redu je i griješiti, da moraju plakati i smijati se (pogledati Inside out, ako niste!), da moraju osjetiti empatiju, a ne suosjećanje! (suosjećanje izvire iz sažaljenja, dok empatija predstavlja brigu za drugog), da moraju dijete naučiti da svaka priča ima dvije strane, da moraju djecu učiti zahvalnosti, optimizmu, samopouzdanju, dosljednosti i upornosti.


"Sprječavajući patnju djeteta sprječavamo rast njegove duše i duha. Pogreške su dio života, a patnja je oblik suočavanja s njima."

"Ono čemu se opiremo, to raste, a ono s čime se suočimo, to nestaje."

"Budi kao izvor što se prelijeva, a ne kao bunar u kojem stoji uvijek ista voda."

"Rijetko činimo nešto čega se bojimo, i nikada ne saznamo je li strah opravdan. Strah rezultira pomanjkanjem iskustva, pomanjkanje iskustva rezultira neznanjem, a neznanje rađa još veći strah."

"U životu ne uspijevaju oni najsnažniji ili najpametniji, već oni koji su se voljni mijenjati."


 

Možda neću biti savršena mama, griješit ću sigurno - već jesam (da, u knjizi se nalaze i upute što raditi u trenutku kad se dijete počne histerično bacati po podu, ako vas zanima), ali nadam se da ću svojim životom poučiti Franku da je u redu griješiti, da ne treba uvijek gledati svoj komoditet i svoju korist, da se treba znati ispričati, izliječiti rane, isplakati se i krenuti hrabro naprijed - ne znajući nikada sve, ali znajući dovoljno da nikada ne odustaneš od sebe, od potrage za odgovorima, od prilike za sreću.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...