Kratka povijest vremena na godišnjem odmoru

U sljedećih 365 dana posvetit ću se misiji: postati dobra mama (iliti mission impossible). Za početak, valja naglasiti kako sam nakon obljetnice svog rođenja uzela dva dana godišnjeg odmora, a dijete odvela u vrtić, a sve to da bih se odmorila i smogla snage za svoju misiju, dakako. OK, možda sam dušu isplakala na Manchester by the sea (iako je sam film onako-nit'-smrdi-nit'-miriši, gubitak djece, čak i na TV ekranu, teško mi je podnijeti), pogledala nove epizode Tabooa (Tom Hardy u srcu, još od Hetcliffa, da se razumijemo), i početak devete sezone Who do you think you are (Courteney Cox u rodu je s Williamom Osvajačem, ako koga zanima - obožavam taj serijal), ali, uslijed grižnje savjesti zbog ostavljanja Franke teti Željki na brigu (najbolja teta na svijetu!), počistila sam i stan, u suradnji s mužem, pa smo se i nagradili donutima i kavom. Negdje između ridanja na izvedbu Caseya Afflecka i glancanja wc školjke pripremala sam se za ovomjesečni izbor mog book cluba. 

Ovom klubu stvarno sam zahvalna jer, zasigurno, knjige koje u njemu čitamo ne bih nikad, znači - nikad, kak' bi Rozga rekla, ne bih izabrala sama. Ovoga mjeseca Ana, koja uvijek ima najuvrnutije izbore, predložila je Kratku povijesti vremena. Knjiga mi je stajala mjesec dana na stolu, ali hrabro sam je zaobilazila u širokom luku, pribojavajući se da sam preglupa da bih uopće pokušala čitati o stvaranju svemira, vremenu i prostoru, te o kraju svega navedenog.

Već na prvim stranicama pogodili su me strašni flashbackovi na profesora Bakača koji je podijelio jedinice meni i mojoj kolegici iz klupe kad god bismo pisale test - čak i onda kad nismo prepisivale jedna od druge. Nas dvije smo, naime, uvijek bile jednako glupe za te stvari. Krivila bih možda ja sebe da nije book cluba i nesretne Ane, jer čitanje Stepehena Hawkinga pojasnilo mi je mnoge pojmove koje na satu fizike profesor Bakač nije mogao. Ja vam nisam od onih koji gledaju zvijezde i pitaju se, poput vrsnih znanstvenika, kad su se zvijezde upalile i zašto. Ja gledam zvijezde i pitam se gledaju li i one mene - i zamišljam si ljude koji na drugom kraju planete gledaju isto to nebo. Nastanak i širenje svemira nekako nije tema mojih misli, a kad netko spomene Hubble, ja sam vidim Barbru Streisand kako miluje Roberta Redforda uz riječi:"Your girl is lovely, Hubbell". O Velikom prasku nemam pojma, znam samo da nobody sits in Sheldon's spot. 

Je li vrijeme imalo značenje prije stvaranja svemira, zašto zapravo kažemo da je vrijeme relativno i zašto, kad ga gledamo, svemir vidimo onakvog kakav je bio u prošlosti - samo su neka od zanimljivih pitanja na koja Stepehen Hawking odgovara jezikom koji razumijem čak i ja - totalna dummie za fiziku koju zvijezde asociraju na Claire Danes, a ne na beskonačan svemir. Hawking je poput Tolstoja - Kratku povijest vremena napisao je za mase, a glavni likovi su mu Newton, Einstein i ostatak genijalne ekipe. Ako vam još uvijek nije jasno zašto ste u srednjoj školi na papirićima morali pratiti pravocrtno gibanje tijela na koje ne djeluje sila, želite znati više o teoriji relativnosti (koja je vrlo ključna u trenutcima kada kasnite na sastanak ili spoj, da se razumijemo) ili vas samo zanima kako izgleda unutrašnjost mozga Stepehena Hawkinga (da, onog lika koji priča kao robot, a u filmu ga je glumio Eddie Radmayne), pronađite ovu knjigu i uvijek pronađite vrijeme za čitanje.