Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam o trudnoći, naučila sam iz filmova

Look who's talking (1989)
U osnovnoj školi naše nastavnice iz biologije više su razglabale o spužvama i amebama, nego seksualnom odgoju ili samom začeću novog života. Na satima razrednika, pak, prikazivani su nam filmovi o pubertetu koji su naglašavali rast dlačica kao ključnog obilježja puberteta, dok je dio filmova o spolnim organima trajao koliko i jedan treptaj okom. Buljili smo mi u to znatiželjno, ali svejedno smo ostali u neznanju. Zapravo, pravo je čudo da i danas ne vjerujemo u onu staru da djecu donose rode, s obzirom na znanje koje nam je usadio naš obrazovni sustav. Srećom, u to vrijeme, iznimno popularan je bio film Gle tko to govori, koji je uvelike olakšao našim roditeljima razgovor o seksu, i u glave nam zauvijek urezao tu sliku brzog i spretnog spermića koji se probija do konačnog cilja - jajne stanice čijim dijeljenjem će nastati mali Mikey koji je i svoje začeće, pa i rođenje i dane djetinjstva popratio komičnim komentarima, i prije nego je naučio govoriti. Tako nas je Mikey naučio da bebe, koliko god malecke se činile, sve razumiju, zbog čega sam oko novorođenčadi uvijek bila na oprezu.


For keeps? (1988)
Još je davno Lorelai Gilmore rekla da joj je ovaj posljednji teen film Molly Ringwald bio prava inspiracija. I doista, došle vi na maturalnu zabavu trbušaste ili ne, For keep je vrlo edukativan. Npr. Molly nas je naučila da se zatrudnjeti može i bez da se ikad muškarca vidi golog, da žena poslije poroda može oboljeti od post porođajne depresije te da će mala bebica otopiti i najledenije srce baki i djedova koji su se toj trudnoći protivili! I na kraju, ono što sam zaključila gledajući For keeps, kao nepopravljivi romantik, jest da dolazak bebe na svijet neće otkloniti životne probleme, štoviše, može velik broj njih i prouzročiti, ali i da, dok se mama i tata vole, nema prepreke koju neće savladati.


Baby mama (2008)
Najvažnija misao Liz Lemon je ona da žene mogu imati sve! No, u u ovom filmu Tina Fey glumi uspješnu poslovnu ženu kojoj to ipak ne polazi za rukom - njezina maternica ima čudan oblik, biološki sat je otkucao, a rent a majka koju je unajmila zadaje joj glavobolje (note to myself: boja za kosu štetna je za trudnice). Čudne smo mi, žene - ganjamo karijere i želimo ostvariti profesionalne ciljeve, a često majčinstvo čuvamo za kraj, uzimajući sposobnost rađanja zdravo za gotovo. Čini mi se da nikada nije bilo teže postati majkom, toliko je toga što nas truje na dnevnoj bazi, a upravo stres povezan s poslom u tome prednjači. I ja sam htjela živjeti od onoga za što sam se školovala, ma htjela sam vidjeti svijet, ali moji prioriteti su se promijenilo tijekom godina - shvatila sam da je u redu stvoriti si profesionalni temelj, ali i da nam ništa materijalno na ovom svijetu ne može zamijeniti osjećaj sreće koji vežemo uz obitelj. I iako mislimo da je život kratak, on je ipak dovoljno dug da bismo ostvarile neke druge snove - dok one koji su povezani s našim biološkim satom ne bi dugo trebali biti na čekanju.


What to expect when you're expecting (2012)
Ukoliko niste trudne, ovaj film može vam trudnoću predstaviti kao sve, samo ne kao blaženo stanje. Lik koji je na mene ostavio najveći dojam je onaj Elizabeth Banks - ona je trudnica koja proživljava noćnu moru sastavljenu od mučnina, probavnih smetnji, popraćenu emocionalnim kaosom (iako je super mršava čak i na vrhuncu trudnoće). No, nemojte da vas to obeshrabri - žensko tijelo zaista je čudo prirode i svaka od nas drugo stanje proživljava na svoj način. Iako sam očekivala rigoleto u trudnoći (jer u filmovima nijedna žena ne shvati da je trudna zbog izostanka menstruacije, nego upravo zbog jutarnjih mučnina), nemam nikakvih tegoba i gotovo da se moram podsjećati da sam trudna!


The backup plan
(2010)
Jennifer Lopez, osim što je najljepša trudnica na svijetu, naučila nas je i da može biti teško uključiti svog muškarca u trudnoću. U tijelu muškarca ne zbivaju se promjene pa se oni vjerojatno teže snalaze u novonastaloj situaciji, pogotovo ako bespomoćno gledaju svoje trudnice kako se pate. Razumijem da se lako dogodi da muškarce isključi iz trudnoće, misleći da neke stvari ne razumiju, ali mislim da vrijedi uputiti ih u svaku etapu trudnoće, ne samo da bi oni osjećali da doprinose, nego i da bi vam mogli pružiti podršku za koju još niste sigurni da će vam biti nužna!


Primjedbe

  1. OK našla sam si film za večeras, Baby Mama, obožavam Tinu :D
    A What to Expect mi je predivan film i gledala sam ga već zilijun puta, i kad Banks na kraju pronađe svoj glow je dirljiv trenutak :maramice:

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...