Preskoči na glavni sadržaj

Alternativno Valentinovo

Muž i ja baš smo se ovog Valentinova željeli počastiti dejtom. Naravno, odlazak u kino nam je bio prvi izbor. No, brzo smo se predomislili jerbo je na repertoaru samo film 50 nijansi sive - i to u dvadeset termina u jednom danu! Još jednom se pokazalo kako smo mi, ljudi, površna i jadna stvorenja, prelijena za promišljanje o stvarima koje su doista važne. A, k tome, fali nam i mašte u svakodnevnom životu pa se zadovoljavamo šundom. Baš zbog smrada dekadencije koji se širi našom planetom, željeli smo tjedan zaljubljenih raditi neuobičajene valentinovske stvari, koje možda i ne odišu romantikom na prvu. Npr. prvi put smo otišli na bowling, i gle čuda, otkrili da smo prirodni talenti! Svojim strikeom osvojila sam čak i karte za karting!


Osim rekreacije, ovaj tjedan i kulturno ćemo se uzdizati - uz operu Nikola Šubić Zrinjski u osječkom HNK. Nismo ludi za medekima i crvenilom Valentinova, i nije nam svaki dan Valentinovo (budimo realni), ali volimo zajedno proživljavati nova iskustva jer vjerujemo da svaki prvi put održava vezu novom i uzbudljivom! To je možda i tajna naše četrnaestogodišnje ljubavi - jedno drugome smo najbolji prijatelj i nijedno iskustvo nije potpuno ako ga ne podijelimo.


Možda očekujete da vam u tjednu zaljubljenih preporučim neki romantični film, ali, iako samo ih gledali podosta u posljednje vrijeme, niti jedan nije vrijedan preporuke. Jedini film za koji jamčim da je vrijedan gledanja, da je edukativan i da će vam slomiti srce je The Courageous Heart of Irena Sendler.

Na stranu s Valentinovom, 15. veljače obilježit će se 105 godina od rođenja jedne iznimne žene. Nominirana za Nobela, jedna od pravednika među narodima, žena koju nazivaju majkom djece koja su preživjela holokaust - neustrašiva Irena Sendler.


Film opisuje njen život u Varšavi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Radeći kao socijalna radnica, iz varšavskog geta prokrijumčarila je 2500 židovske djece, djece čije majke su morale izabrati između života i smrti, djece koja su morala zaboraviti svoje korijene i naučiti kršćanske molitve, djece čije roditelje su izbrisali koncentracijski logori. Irena je svakoga od njih, riskirajući svoj život, smjestila u poljsku obitelj te dala obećanje da će pronaći njihove rođake kada rat završi. Mnogi od njih nakon rata nisu se imali kome vratiti, pa su živote nastavili u obiteljima koje su ih nesebično prigrlile.

Hrabra Irena, iako posjećivana od spašene djece i njihovih potomaka, do kraja života patila je što nije mogla spasiti više djece. Umrla je u 98. godini života, tužna i bespomoćna jer svijet još uvijek živi u mraku i mržnji.


Ako do sada niste čuli za nju, iskoristite ovu obljetnicu i pogledajte inspirativan film u kojem Irenu glumi Anna Paquin, uz Gorana Višnjića i Michelle Dockery. Možda vas Irena mtivira da svoj život živite punim plućima te da prvom prilikom spasite čovjeka koji se utapa iako ne znate plivati. Dakle, ako nemate velikih planova, spoonajte se pod dekicom i tješite jedno drugo - ponekad za Valentinovo nije ni potrebno ništa više, zar ne?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...