Preskoči na glavni sadržaj

Kolumbo i ja, druga dva

Znate li onaj osjećaj kad knjigu uzmete u ruku, ne poznavajući autorov opus, pa niti njegovo ime, a već na prvim rečenicama izgubite se u njegovim riječima i poželite nikada se ne vratiti u stvarnost? Ima li ičega boljeg od tog osjećaja? Kao ja da poludiš jednom kad se zaljubiš - pjevao je Bodalec, a baš s tim zaljubljivanjem usporedila bih otkriće dobre knjige i onaj povijesni trenutak u kojem poželiš manijakalno vikati svijetu "Ovo morate pročitati!!!", baš kao da ste vi prva osoba na svijetu koja je to zaključila.


Ponekad pomislim da sam vrhunac svojih čitalačkih navika doživjela u srednjoj školi jer, iskreno, sve rijeđe me spopadne taj osjećaj savršenog otkrića koji mora da je doživio i sam Kolumbo otkrivši novi kontinent, što je i razlog zašto sve češće posežem za već pročitanim knjigama. Čini mi se kao da sam sve svoje omiljene autore zavoljela još u formativnim godinama svog života i da sam im otada vjerna. Tako je bilo i s Isabel Allende čiju Kuću duhova sam uzela u ruke u našičkoj knjižnici, s police južnoameričke književnosti, izabravši je nakon što sam dovršila Coelhov opus. U sedmoj sezoni Gilmoreice Rory kaže da joj je najbolje djelo Isabel Allende Eva Luna, iako svi vole Kuću duhova. E, pa, Rory moja, ponekad su određene knjige ljubljene od mnogih s razlogom! Tako je zasigurno i s ovom jer Kući duhova ove čileanske umjetnice, koja prezime dijeli s iznimno važnim ljudima čileanske povijesti, niti jedna knjiga nije slična.


Ne volim prepričavati fabule i spoilati ljudima čarobne događaje koje sami trebaju otkriti - reći ću samo da je ovo knjiga stvorena za one koji uživaju u obiteljskim sagama koje skrivaju tajne i likove neobičnih karakternih osobina i sudbina. Radnja se vrti oko nekoliko generacija obitelji Trueba, a malo je reći da njihovu sreću kroje osjećaji ljubavi i mržnje. Ako volite priče kojima žene, sklone magiji, suptilno gospodare, onda će jasnovidna Clara, Blanca i Alba postati nove junakinje vašeg života - što je i razlog zašto im je autorica posvetila svoj prvijenac, koji je počela pisati kao pismo svome djedu na samrti 8. siječnja 1981. (a na koji datum potom piše i sve druge svoje knjige koje su uslijedile).


Ako ste voljeli Marqueza, obožavat ćete i magični realizam Isabel Allende, a Trueba žene nadahnut će vas, ako na ništa drugo, na pisanje u sveščiće za bilježenje života - kao što su nadahnule i mene davnih godina. A ako knjige nisu vaš cup of tea, prema Kući duhova 1993. snimljen je i film, a u njemu glume Jeremy Irons, Meryl Streep, Glenn Close, Winona Ryder i Antonio Banderas - mislim da ništa više osim toga nije potrebno reći - preporuka za tmuran vikend je ovdje!

Primjedbe

  1. obožavam taj osjećaj :))))
    Čitala sam Kuću dohova, a onda sam si na popis to read dodala još par njezinih jer me Allende oduševila :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja sam bas sve procitala, od putopisnih, kulinarskih, djecjih... Ali ostao mi je taj osjecaj otkrica - i Kuca mi je najdraza!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...