Preskoči na glavni sadržaj

Kolumbo i ja, druga dva

Znate li onaj osjećaj kad knjigu uzmete u ruku, ne poznavajući autorov opus, pa niti njegovo ime, a već na prvim rečenicama izgubite se u njegovim riječima i poželite nikada se ne vratiti u stvarnost? Ima li ičega boljeg od tog osjećaja? Kao ja da poludiš jednom kad se zaljubiš - pjevao je Bodalec, a baš s tim zaljubljivanjem usporedila bih otkriće dobre knjige i onaj povijesni trenutak u kojem poželiš manijakalno vikati svijetu "Ovo morate pročitati!!!", baš kao da ste vi prva osoba na svijetu koja je to zaključila.


Ponekad pomislim da sam vrhunac svojih čitalačkih navika doživjela u srednjoj školi jer, iskreno, sve rijeđe me spopadne taj osjećaj savršenog otkrića koji mora da je doživio i sam Kolumbo otkrivši novi kontinent, što je i razlog zašto sve češće posežem za već pročitanim knjigama. Čini mi se kao da sam sve svoje omiljene autore zavoljela još u formativnim godinama svog života i da sam im otada vjerna. Tako je bilo i s Isabel Allende čiju Kuću duhova sam uzela u ruke u našičkoj knjižnici, s police južnoameričke književnosti, izabravši je nakon što sam dovršila Coelhov opus. U sedmoj sezoni Gilmoreice Rory kaže da joj je najbolje djelo Isabel Allende Eva Luna, iako svi vole Kuću duhova. E, pa, Rory moja, ponekad su određene knjige ljubljene od mnogih s razlogom! Tako je zasigurno i s ovom jer Kući duhova ove čileanske umjetnice, koja prezime dijeli s iznimno važnim ljudima čileanske povijesti, niti jedna knjiga nije slična.


Ne volim prepričavati fabule i spoilati ljudima čarobne događaje koje sami trebaju otkriti - reći ću samo da je ovo knjiga stvorena za one koji uživaju u obiteljskim sagama koje skrivaju tajne i likove neobičnih karakternih osobina i sudbina. Radnja se vrti oko nekoliko generacija obitelji Trueba, a malo je reći da njihovu sreću kroje osjećaji ljubavi i mržnje. Ako volite priče kojima žene, sklone magiji, suptilno gospodare, onda će jasnovidna Clara, Blanca i Alba postati nove junakinje vašeg života - što je i razlog zašto im je autorica posvetila svoj prvijenac, koji je počela pisati kao pismo svome djedu na samrti 8. siječnja 1981. (a na koji datum potom piše i sve druge svoje knjige koje su uslijedile).


Ako ste voljeli Marqueza, obožavat ćete i magični realizam Isabel Allende, a Trueba žene nadahnut će vas, ako na ništa drugo, na pisanje u sveščiće za bilježenje života - kao što su nadahnule i mene davnih godina. A ako knjige nisu vaš cup of tea, prema Kući duhova 1993. snimljen je i film, a u njemu glume Jeremy Irons, Meryl Streep, Glenn Close, Winona Ryder i Antonio Banderas - mislim da ništa više osim toga nije potrebno reći - preporuka za tmuran vikend je ovdje!

Primjedbe

  1. obožavam taj osjećaj :))))
    Čitala sam Kuću dohova, a onda sam si na popis to read dodala još par njezinih jer me Allende oduševila :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja sam bas sve procitala, od putopisnih, kulinarskih, djecjih... Ali ostao mi je taj osjecaj otkrica - i Kuca mi je najdraza!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...