Preskoči na glavni sadržaj

Stala plačuć' tužna mati - i ja skupa s njom

Kad sam 2009. zakoračila na Maksimir i vidjela impozantnu pozornicu 360 degrees, pomislila sam - to je to, život ne može biti ljepši. Atmosfera koju je U2 četvorka stvorila tog ljeta, 60 000 ljudi koji pjevaju u savršenoj harmoniji - doživljaj je koji nikada neću zaboraviti. Naposljetku, koncert U2 je bio moj dugo sanjani san. Tijekom godina čula sam uživo i legendarne Gunse, skakala u masi ispred Bon Jovija (ako Bruce ove godine ne dođe, za kaznu ću mu otići na koncert Bublea!), ali niti na jednom koncertu nisam plakala od ganuća.


Ali, sinoć, dok je katedrala pucala po šavovima od posjećenosti, suze su potekle uz prve zvuke milozvučnih glasova ladarica. Jurajeva katedrala vjerojatno nikada nije čula takvu ljepotu. Članovi ansambla Lado ušli su u dvoredu, u procesiji, u katedralu i otpjevali korizmene napjeve iz Dalmacije, Zagore, Podravine, Međimurja, sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije i Baranje. Od savršeno izvedenih klapskih napjeva, do podravskih predivnih Litanija Krvi Kristuševe izmoljenih uz Koral sveto čislo zmolili smo, pa opet od ojkanja (iliti meketanja) iz Zagore, kad su pjevači pjevali iz raznih razine i dijelova katedrale priredivši spektakl za naše uši, pa do predivnih slavonskih pasijskih napjeva, koje su ladarice pjevale baš kao što je pjevala moja baka kad je bila mlada - izveli su perfektno. Nikakva gitara, nijedan klavir, nijedan instrument ne može čovjeka dirnuti u srce kao što to može ljudski glas, a kad se radi o 36 glasova koji su savršeno izvježbani i specijalizirani za nekoliko različitih vrsta napjeva - onda čovjek ne može ništa drugo, nego zahvaliti Bogu što nas je stvorio takve čudesne. Tj. njih je stvorio čudesne - ovo što mi ostali radimo dok se tuširamo nije pjevanje.

Dok me dragi smirivao riječima "Jedina ti plačeš, šta ti je" (što, btw, uopće nije bila istina), nisam mogla ne pomisliti kako je divna naša zemlja - tako mala, a tako bogata jezikom, običajima, baštinom. Lado predstavlja sve ono dobro u našoj Hrvatskoj, i ako vam se ikada pruži prilika da ga čujete uživo, nemojte ju propustiti! Eh, kad bi ga barem poslušali i oni koji svojim političkim odlukama uništavaju ovu zemlju - možda bi je onda malo i zavoljeli!

Primjedbe

  1. Bila sam i na U2 i Bon Joviju, koncerti za pamćenje, ali ipak su mi 2 koncerta draža - Balašević (4 sata u Osijeku) i 2Cellos ( 2 sata isto Os). Preporučam, barem potonje, ako nisi fan Đoleta.

    Što se tiče Lada, super su, pratim ih na TV-u, uživo još nisam imala priliku, iako mi bratić pleše u stalnoj postavi....

    OdgovoriIzbriši
  2. Malo je reci da nisam fan Balasevica!
    A Lado uhvati priliku poslusati sto prije! ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...