Preskoči na glavni sadržaj

Stala plačuć' tužna mati - i ja skupa s njom

Kad sam 2009. zakoračila na Maksimir i vidjela impozantnu pozornicu 360 degrees, pomislila sam - to je to, život ne može biti ljepši. Atmosfera koju je U2 četvorka stvorila tog ljeta, 60 000 ljudi koji pjevaju u savršenoj harmoniji - doživljaj je koji nikada neću zaboraviti. Naposljetku, koncert U2 je bio moj dugo sanjani san. Tijekom godina čula sam uživo i legendarne Gunse, skakala u masi ispred Bon Jovija (ako Bruce ove godine ne dođe, za kaznu ću mu otići na koncert Bublea!), ali niti na jednom koncertu nisam plakala od ganuća.


Ali, sinoć, dok je katedrala pucala po šavovima od posjećenosti, suze su potekle uz prve zvuke milozvučnih glasova ladarica. Jurajeva katedrala vjerojatno nikada nije čula takvu ljepotu. Članovi ansambla Lado ušli su u dvoredu, u procesiji, u katedralu i otpjevali korizmene napjeve iz Dalmacije, Zagore, Podravine, Međimurja, sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije i Baranje. Od savršeno izvedenih klapskih napjeva, do podravskih predivnih Litanija Krvi Kristuševe izmoljenih uz Koral sveto čislo zmolili smo, pa opet od ojkanja (iliti meketanja) iz Zagore, kad su pjevači pjevali iz raznih razine i dijelova katedrale priredivši spektakl za naše uši, pa do predivnih slavonskih pasijskih napjeva, koje su ladarice pjevale baš kao što je pjevala moja baka kad je bila mlada - izveli su perfektno. Nikakva gitara, nijedan klavir, nijedan instrument ne može čovjeka dirnuti u srce kao što to može ljudski glas, a kad se radi o 36 glasova koji su savršeno izvježbani i specijalizirani za nekoliko različitih vrsta napjeva - onda čovjek ne može ništa drugo, nego zahvaliti Bogu što nas je stvorio takve čudesne. Tj. njih je stvorio čudesne - ovo što mi ostali radimo dok se tuširamo nije pjevanje.

Dok me dragi smirivao riječima "Jedina ti plačeš, šta ti je" (što, btw, uopće nije bila istina), nisam mogla ne pomisliti kako je divna naša zemlja - tako mala, a tako bogata jezikom, običajima, baštinom. Lado predstavlja sve ono dobro u našoj Hrvatskoj, i ako vam se ikada pruži prilika da ga čujete uživo, nemojte ju propustiti! Eh, kad bi ga barem poslušali i oni koji svojim političkim odlukama uništavaju ovu zemlju - možda bi je onda malo i zavoljeli!

Primjedbe

  1. Bila sam i na U2 i Bon Joviju, koncerti za pamćenje, ali ipak su mi 2 koncerta draža - Balašević (4 sata u Osijeku) i 2Cellos ( 2 sata isto Os). Preporučam, barem potonje, ako nisi fan Đoleta.

    Što se tiče Lada, super su, pratim ih na TV-u, uživo još nisam imala priliku, iako mi bratić pleše u stalnoj postavi....

    OdgovoriIzbriši
  2. Malo je reci da nisam fan Balasevica!
    A Lado uhvati priliku poslusati sto prije! ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...