Preskoči na glavni sadržaj

Kolumbo i ja, druga dva

Znate li onaj osjećaj kad knjigu uzmete u ruku, ne poznavajući autorov opus, pa niti njegovo ime, a već na prvim rečenicama izgubite se u njegovim riječima i poželite nikada se ne vratiti u stvarnost? Ima li ičega boljeg od tog osjećaja? Kao ja da poludiš jednom kad se zaljubiš - pjevao je Bodalec, a baš s tim zaljubljivanjem usporedila bih otkriće dobre knjige i onaj povijesni trenutak u kojem poželiš manijakalno vikati svijetu "Ovo morate pročitati!!!", baš kao da ste vi prva osoba na svijetu koja je to zaključila.


Ponekad pomislim da sam vrhunac svojih čitalačkih navika doživjela u srednjoj školi jer, iskreno, sve rijeđe me spopadne taj osjećaj savršenog otkrića koji mora da je doživio i sam Kolumbo otkrivši novi kontinent, što je i razlog zašto sve češće posežem za već pročitanim knjigama. Čini mi se kao da sam sve svoje omiljene autore zavoljela još u formativnim godinama svog života i da sam im otada vjerna. Tako je bilo i s Isabel Allende čiju Kuću duhova sam uzela u ruke u našičkoj knjižnici, s police južnoameričke književnosti, izabravši je nakon što sam dovršila Coelhov opus. U sedmoj sezoni Gilmoreice Rory kaže da joj je najbolje djelo Isabel Allende Eva Luna, iako svi vole Kuću duhova. E, pa, Rory moja, ponekad su određene knjige ljubljene od mnogih s razlogom! Tako je zasigurno i s ovom jer Kući duhova ove čileanske umjetnice, koja prezime dijeli s iznimno važnim ljudima čileanske povijesti, niti jedna knjiga nije slična.


Ne volim prepričavati fabule i spoilati ljudima čarobne događaje koje sami trebaju otkriti - reći ću samo da je ovo knjiga stvorena za one koji uživaju u obiteljskim sagama koje skrivaju tajne i likove neobičnih karakternih osobina i sudbina. Radnja se vrti oko nekoliko generacija obitelji Trueba, a malo je reći da njihovu sreću kroje osjećaji ljubavi i mržnje. Ako volite priče kojima žene, sklone magiji, suptilno gospodare, onda će jasnovidna Clara, Blanca i Alba postati nove junakinje vašeg života - što je i razlog zašto im je autorica posvetila svoj prvijenac, koji je počela pisati kao pismo svome djedu na samrti 8. siječnja 1981. (a na koji datum potom piše i sve druge svoje knjige koje su uslijedile).


Ako ste voljeli Marqueza, obožavat ćete i magični realizam Isabel Allende, a Trueba žene nadahnut će vas, ako na ništa drugo, na pisanje u sveščiće za bilježenje života - kao što su nadahnule i mene davnih godina. A ako knjige nisu vaš cup of tea, prema Kući duhova 1993. snimljen je i film, a u njemu glume Jeremy Irons, Meryl Streep, Glenn Close, Winona Ryder i Antonio Banderas - mislim da ništa više osim toga nije potrebno reći - preporuka za tmuran vikend je ovdje!

Primjedbe

  1. obožavam taj osjećaj :))))
    Čitala sam Kuću dohova, a onda sam si na popis to read dodala još par njezinih jer me Allende oduševila :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja sam bas sve procitala, od putopisnih, kulinarskih, djecjih... Ali ostao mi je taj osjecaj otkrica - i Kuca mi je najdraza!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...