Vjenčanja nekada

Danas će vam svak reći da voli fotografiju. Čak i najjeftiniji mobiteli imaju kamere, a fotografije se svakodnevno dijele na društvenim mrežama - u slučaju nesreće svima je prioritet snimiti prigodnu fotografiju, nekad se prije jela molilo, a sada se fotografira, nijedno chillanje nije moguće bez dijeljenja uživancije na zavist svih Facebook prijetelja, selfie je prema Oxfordskom rječniku riječ godine. Fotograf je svatko, a fotografiranje se uzima zdravo za gotovo.

Kad vam ja kažem da volim fotografiju, onda stvarno mislim - f o t o g r a f i j u - onu izrađenu, koju možeš opipati. Redovito izrađujem fotografije i uredno ih slažem u albume, pažljivo bilježeći datume i imena ljudi koje će jednog dana moji mališani gledati i pitati: "Mama, a tko su ova teta i čiko?" Ipak, najdraže su mi crno bijele fotografije, one koje baka drži u staroj drvenoj ladici. Volim miris fajtine koji se poljepi po meni kad, po stoti put, stavim prašnjavu ladicu na krilo. Iako sam sve te fotografije skenirala, još uvijek ih volim dirati rukama, prelaziti jagodicama prstiju po licima svoje prabake i pradjeda, svih onih ljudi koji žive u našim obiteljskim pričama.

Osim što sam opčinjena bakinim fotografijama, jedno vrijeme bila sam luda za online muzejem starih fotografija Skarabej, pa je zid mog studentskog stana bio prekriven starim fotografijama nepoznatih mi ljudi, čije sam živote osmislila u svojoj glavi. Naročito volim fotografije ljudi zatečenih u svakodnevnim aktivnostima, kojima je jedan običan trenutak pretvoren u vječnost. Ipak, danas ću reći nešto o onim namještenim fotografijama koje su nastala na najljepši dan u životu njihovih aktera - o fotografijama vjenčanja - koje nas mogu mnogočemu poučiti.

1. S velikim natapiranim frizurama izgledat ćete kao čunjoglavac, a reveri dugi 30 centimetara možda, iako tada in, danas i nisu najpraktičniji.

2. Vjenčanje bi trebalo biti sretna prigoda pa se očekuje da i gosti budu sretni, a ne kao ove krasne dame, moja tetka i majka, na fotografiji.

3.Veo je must! - kakav god veo bio i koliko god bio nepostojan u različitim vremenskim prilikama, na fotografijama će izgledati divno.

4. Fotografije s dragim prijateljicama ne mogu ispasti loše, tko god bio fotograf.

5. Manje je više - ne treba pretjerati s dekoracijama, i ne bi svi gosti trebali ići k istom frizeru.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Pročitajte više

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Pročitajte više

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Pročitajte više

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Pročitajte više

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Pročitajte više

Šljokičasta žena

Pretraži ovaj blog