Preskoči na glavni sadržaj

Vjenčanja nekada

Danas će vam svak reći da voli fotografiju. Čak i najjeftiniji mobiteli imaju kamere, a fotografije se svakodnevno dijele na društvenim mrežama - u slučaju nesreće svima je prioritet snimiti prigodnu fotografiju, nekad se prije jela molilo, a sada se fotografira, nijedno chillanje nije moguće bez dijeljenja uživancije na zavist svih Facebook prijetelja, selfie je prema Oxfordskom rječniku riječ godine. Fotograf je svatko, a fotografiranje se uzima zdravo za gotovo.
Kad vam ja kažem da volim fotografiju, onda stvarno mislim - f o t o g r a f i j u - onu izrađenu, koju možeš opipati. Redovito izrađujem fotografije i uredno ih slažem u albume, pažljivo bilježeći datume i imena ljudi koje će jednog dana moji mališani gledati i pitati: "Mama, a tko su ova teta i čiko?" Ipak, najdraže su mi crno bijele fotografije, one koje baka drži u staroj drvenoj ladici. Volim miris fajtine koji se poljepi po meni kad, po stoti put, stavim prašnjavu ladicu na krilo. Iako sam sve te fotografije skenirala, još uvijek ih volim dirati rukama, prelaziti jagodicama prstiju po licima svoje prabake i pradjeda, svih onih ljudi koji žive u našim obiteljskim pričama.
Osim što sam opčinjena bakinim fotografijama, jedno vrijeme bila sam luda za online muzejem starih fotografija Skarabej, pa je zid mog studentskog stana bio prekriven starim fotografijama nepoznatih mi ljudi, čije sam živote osmislila u svojoj glavi. Naročito volim fotografije ljudi zatečenih u svakodnevnim aktivnostima, kojima je jedan običan trenutak pretvoren u vječnost. Ipak, danas ću reći nešto o onim namještenim fotografijama koje su nastala na najljepši dan u životu njihovih aktera - o fotografijama vjenčanja - koje nas mogu mnogočemu poučiti.

1. S velikim natapiranim frizurama izgledat ćete kao čunjoglavac, a reveri dugi 30 centimetara možda, iako tada in, danas i nisu najpraktičniji.


2. Vjenčanje bi trebalo biti sretna prigoda pa se očekuje da i gosti budu sretni, a ne kao ove krasne dame, moja tetka i majka, na fotografiji.


3.Veo je must! - kakav god veo bio i koliko god bio nepostojan u različitim vremenskim prilikama, na fotografijama će izgledati divno.


4. Fotografije s dragim prijateljicama ne mogu ispasti loše, tko god bio fotograf.


5. Manje je više - ne treba pretjerati s dekoracijama, i ne bi svi gosti trebali ići k istom frizeru.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...