Ne bi svita bilo

Za nekoliko sati moje dvije ljubavi slave svoj rođendan - dječak kojeg sam zavoljela prije gotovo trinaest godina, a koji je uz mene odrastao u muškarca, i knjige - koje sam kao djevojčica zaključala u srce uz svoju bajko-pričalicu - majku.

U pokušaju da povežem to dvoje, otkrit ću vam danas da je prva knjiga koju mi je dragi poklonio bila Coelhova Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Pažljivo ju je umotao u papir i donio je na proslavu mog 16. rođendana. Bila sam obučena u zvonarice i lanenu široku hippy košulju, jer tada je to bio moj prepoznatljivi stil, a knjigu sam rado čitala i tijekom studija, kad me new age faza davno bila napustila. Coelho je uvijek govorio o ljubavi kao o nečem nadnaravno lijepom. Željela sam je, baš takvu - vječnu, nepotrošnu, izdržljivu, hrabru. I ona se, jednako čarobno kao i u fabuli Coelhove knjige, stvorila u mom životu.

Moja prijateljica, koja će mi sutra biti kuma na vjenčanju, predložila mu je da mi je pokloni. Znala je ona da je to knjiga o ljubavi, i da će me na taj način dragi potpuno osvojiti. Što da vam kažem, nisam imala šanse. 

Tijekom godina poklonio mi je puno knjiga, raznih žanrova i veličina, ali ta prva će mi zauvijek biti najdraža jer posveta u njoj, ispisana na olovkom povučenom crtovlju (koji je kasnije izbrisan, ostavivši za sobom samo u čarobnoj ravnini napisane riječi), uvijek me podsjeti na dječaka koji mi se davno uvukao pod kožu. Sjeti me na sve ono o čemu smo sanjali, a što se danas ostvaruje.

Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.

Franz Kafka

Knjige za mene nikada nisu bile samo stvari - svaka me podsjeća na neku fazu mog života, na dobre i loše izbore, na želje i prohtjeve. One su krojile moja tinejdžerska (sada - čini se - besmislena) razmišljanja, a sada me sjete na prijateljska lica, rođendane, diplome, vrate uspomene na slatke ljubavne izjave - zahvaljujući njima bolje razumijem ljude oko sebe, zbog njih nikada nisam bila potpuno sama, zbog njih moja mašta divlja, a ja misli slažem u rečenice koje su željne čitateljske pažnje. I zato svatko tko misli da su knjige hrpetina loše iskorištenog papira, i da je čitanje gubljenje vremena, ne može niti zamisliti koliko je zbog takvog razmišljanja osiromašio svoj život. Jer, da nema knjiga, možda ne bi bilo niti ljubavi - a da nije ljubavi, ma znate kako pjesma dalje ide...

Napola pročitana knjiga je kao nedovršena ljubavna veza.

David Mitchell