Preskoči na glavni sadržaj

Ne bi svita bilo

Za nekoliko sati moje dvije ljubavi slave svoj rođendan - dječak kojeg sam zavoljela prije gotovo trinaest godina, a koji je uz mene odrastao u muškarca, i knjige - koje sam kao djevojčica zaključala u srce uz svoju bajko-pričalicu - majku.


U pokušaju da povežem to dvoje, otkrit ću vam danas da je prva knjiga koju mi je dragi poklonio bila Coelhova Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Pažljivo ju je umotao u papir i donio je na proslavu mog 16. rođendana. Bila sam obučena u zvonarice i lanenu široku hippy košulju, jer tada je to bio moj prepoznatljivi stil, a knjigu sam rado čitala i tijekom studija, kad me new age faza davno bila napustila. Coelho je uvijek govorio o ljubavi kao o nečem nadnaravno lijepom. Željela sam je, baš takvu - vječnu, nepotrošnu, izdržljivu, hrabru. I ona se, jednako čarobno kao i u fabuli Coelhove knjige, stvorila u mom životu.

Moja prijateljica, koja će mi sutra biti kuma na vjenčanju, predložila mu je da mi je pokloni. Znala je ona da je to knjiga o ljubavi, i da će me na taj način dragi potpuno osvojiti. Što da vam kažem, nisam imala šanse. 

Tijekom godina poklonio mi je puno knjiga, raznih žanrova i veličina, ali ta prva će mi zauvijek biti najdraža jer posveta u njoj, ispisana na olovkom povučenom crtovlju (koji je kasnije izbrisan, ostavivši za sobom samo u čarobnoj ravnini napisane riječi), uvijek me podsjeti na dječaka koji mi se davno uvukao pod kožu. Sjeti me na sve ono o čemu smo sanjali, a što se danas ostvaruje.

Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.

Franz Kafka


Knjige za mene nikada nisu bile samo stvari - svaka me podsjeća na neku fazu mog života, na dobre i loše izbore, na želje i prohtjeve. One su krojile moja tinejdžerska (sada - čini se - besmislena) razmišljanja, a sada me sjete na prijateljska lica, rođendane, diplome, vrate uspomene na slatke ljubavne izjave - zahvaljujući njima bolje razumijem ljude oko sebe, zbog njih nikada nisam bila potpuno sama, zbog njih moja mašta divlja, a ja misli slažem u rečenice koje su željne čitateljske pažnje. I zato svatko tko misli da su knjige hrpetina loše iskorištenog papira, i da je čitanje gubljenje vremena, ne može niti zamisliti koliko je zbog takvog razmišljanja osiromašio svoj život. Jer, da nema knjiga, možda ne bi bilo niti ljubavi - a da nije ljubavi, ma znate kako pjesma dalje ide...

Napola pročitana knjiga je kao nedovršena ljubavna veza.

David Mitchell

Primjedbe

  1. baš me ovaj kafkin citat malo zamislio. čitam neku knjigu koju želim samo što prije dovršit do kraja. i već bi je pet puta ostavila, a onda sam se sjetila npr. Kvake 22 ili Stotinu godina samoće koje su mi bile totalno bezvezne dobar dio knjige i onda se dogodi totalan preokret i knjiga me oduševi. Rijetki su to slučajevi, ali dogode se.
    A Coelho faza se čini tako davnooooo ... sad si stanem i mislim: ajme - što me vuklo tim knjigama... a opet - sve ima svoje, a valjda i svaka faza odrastanja ima svoje knjige

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislim da te faze svi moraju proći - krene s Agathom Christie pa dođe do "Ako nešto želiš, cijeli će se svijet urotiti da to dobiješ" (ha! NOOOOT!) Ne žalim niti zbog jedne, svaka me nečemu naučila, ako ničemu drugome - da više tog autora ne čitam :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...