Preskoči na glavni sadržaj

Novozagrebačke priče jednog homo sentimentalisa

Živim u gradu u kojem se nisam rodila, u kojem nisam razbila koljena učeći voziti bicikl, u kojem nisam plakala zbog jedinice iz matematike, u kojem se nikad nisam ludo zaljubila. Iako mi nije stran, jer u njemu sam provela godine tijekom studija, ne volim ga, lega moj - bar ne onako kako se voli mjesto koje te definira. I uvijek se zbog toga grizem.

Ovih dana družim se s jednom purgerskom knjigom. Pijuckam kavu i čituckam, bez žurbe, pomalo - takva je to knjiga. Znate, nije mi se na prvi dojam dopala - ta ja sam cura odrasla u ušorenoj ulici prigradskog naselja (da ne kažem, Bože m' 'prosti - sela), o vrućini zagrebačkog asfalta znadem samo onoliko koliko sam naučila od Tram 11 - što bi me, pobogu, moglo zainteresirati u knjizi čije korice krasi zagrebačka grdosija od armiranog betona (actually fora ilustracija Stipana Tadića, ali to nije sad bitno)?


Prvi dojam uvijek vara, znate li to već? Možda u Frakturinoj zbirci "Novi dio grada" nisam pronašla sebe, ali pronašla sam emociju, a to vam je, kad je književnost u pitanju, još bolje. Andrija Škare, pisac, novinar i urednik, reprezentativni je primjerak homo sentimentalisa, a mi, takvi, moramo se držati skupa. Bilo bi mi jednostavno spremiti ove priče u ladicu urbane kvartovske literature (svaki kvart koji drži do sebe mora biti opjevan, i, po mogućnosti, ukoričen), ali nije Novi Zagreb baš toliko poseban - likova koje Škare opisuje ima u svakom gradu, selu, ulici, kali i sokaku. Zbirku autor započinje postavljanjem mooda - analogno dokono ljetno popodne okončano je dramatično, a momci iz Utrine su, kako to inače biva, potpomognuti spoznajom o krhkosti života, naglo odrasli. U nastavku upoznajemo kvartovsku djecu koja dane provode naganjajući loptu, napušenu mladež koja "prema državi ne osjeća skoro ništa, prema Novom Zagrebu osjeća skoro sve", kronere koji piju pivo srijedom ujutro u kvartovskom kafiću, kriminalce, nogometaše i prodavače cipela, usamljenike i veseljake, urbane legende '90.-tih i nikad zaboravljene tragične junake nečijih djetinjstava, i zaključujemo - "tako bi, valjda, mogla izgledati ljubav." Nije nostalgija ono što pokreće autora - po definiciji je nostalgija morbidna bol za minulim vremenom - ovdje je riječ o čistoj ljubavi, onoj koja te hrani i odgaja, onoj koju ne zaboravljaš čak ni kad, izdajnički, kako autor veli, promijeniš mjesto prebivališta. S tom se ljubavlju nijedna druga ne može mjeriti, lega moj, i ne treba se zbog toga kinjiti.


Gotovo je sumnjiva lakoća kojom Andrija Škare na papiru ovjekovječuje male ljude kojima smo nalik, s kojima smo rasli i s kojima živimo. Čitajući, moglo bi vam pasti na pamet da i sami, s olovkom u ruci, otmete zaboravu svoje djetinjstvo, mladost ili svoj kvart - tak' se to jednostavno čini. Bili vi pisac ili kvartovski pijanac, živjeli južno ili sjeverno od Save, ako ste raspoloženi za jednu casual testosteronsku partiju "Briškule", inspirativnu "Jednina i množina", tragičnu "Mjesto radnje: Centar", psihodeličnu "Ledo Njofra", romantičnu "Bez diranja" i omiljenu mi "Ima Potrebe", šarmantno razigrana zbirka "Novi dio grada" neće vas iznevjeriti.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...