Živim u gradu u kojem se nisam rodila, u kojem nisam razbila koljena učeći voziti bicikl, u kojem nisam plakala zbog jedinice iz matematike, u kojem se nikad nisam ludo zaljubila. Iako mi nije stran, jer u njemu sam provela godine tijekom studija, ne volim ga, lega moj - bar ne onako kako se voli mjesto koje te definira. I uvijek se zbog toga grizem.
Ovih dana družim se s jednom purgerskom knjigom. Pijuckam kavu i čituckam, bez žurbe, pomalo - takva je to knjiga. Znate, nije mi se na prvi dojam dopala - ta ja sam cura odrasla u ušorenoj ulici prigradskog naselja (da ne kažem, Bože m' 'prosti - sela), o vrućini zagrebačkog asfalta znadem samo onoliko koliko sam naučila od Tram 11 - što bi me, pobogu, moglo zainteresirati u knjizi čije korice krasi zagrebačka grdosija od armiranog betona (actually fora ilustracija Stipana Tadića, ali to nije sad bitno)?
Prvi dojam uvijek vara, znate li to već? Možda u Frakturinoj zbirci "Novi dio grada" nisam pronašla sebe, ali pronašla sam emociju, a to vam je, kad je književnost u pitanju, još bolje. Andrija Škare, pisac, novinar i urednik, reprezentativni je primjerak homo sentimentalisa, a mi, takvi, moramo se držati skupa. Bilo bi mi jednostavno spremiti ove priče u ladicu urbane kvartovske literature (svaki kvart koji drži do sebe mora biti opjevan, i, po mogućnosti, ukoričen), ali nije Novi Zagreb baš toliko poseban - likova koje Škare opisuje ima u svakom gradu, selu, ulici, kali i sokaku. Zbirku autor započinje postavljanjem mooda - analogno dokono ljetno popodne okončano je dramatično, a momci iz Utrine su, kako to inače biva, potpomognuti spoznajom o krhkosti života, naglo odrasli. U nastavku upoznajemo kvartovsku djecu koja dane provode naganjajući loptu, napušenu mladež koja "prema državi ne osjeća skoro ništa, prema Novom Zagrebu osjeća skoro sve", kronere koji piju pivo srijedom ujutro u kvartovskom kafiću, kriminalce, nogometaše i prodavače cipela, usamljenike i veseljake, urbane legende '90.-tih i nikad zaboravljene tragične junake nečijih djetinjstava, i zaključujemo - "tako bi, valjda, mogla izgledati ljubav." Nije nostalgija ono što pokreće autora - po definiciji je nostalgija morbidna bol za minulim vremenom - ovdje je riječ o čistoj ljubavi, onoj koja te hrani i odgaja, onoj koju ne zaboravljaš čak ni kad, izdajnički, kako autor veli, promijeniš mjesto prebivališta. S tom se ljubavlju nijedna druga ne može mjeriti, lega moj, i ne treba se zbog toga kinjiti.
Gotovo je sumnjiva lakoća kojom Andrija Škare na papiru ovjekovječuje male ljude kojima smo nalik, s kojima smo rasli i s kojima živimo. Čitajući, moglo bi vam pasti na pamet da i sami, s olovkom u ruci, otmete zaboravu svoje djetinjstvo, mladost ili svoj kvart - tak' se to jednostavno čini. Bili vi pisac ili kvartovski pijanac, živjeli južno ili sjeverno od Save, ako ste raspoloženi za jednu casual testosteronsku partiju "Briškule", inspirativnu "Jednina i množina", tragičnu "Mjesto radnje: Centar", psihodeličnu "Ledo Njofra", romantičnu "Bez diranja" i omiljenu mi "Ima Potrebe", šarmantno razigrana zbirka "Novi dio grada" neće vas iznevjeriti.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)