Preskoči na glavni sadržaj

Baš kako su nas Gilmoreice učile

Nije da smo prije imali manje vremena za filmove, nego sada, ali umor nam je uvijek bio izlika za vegetiranje pred TV-om. Sada nismo samo umorni, sad smo izbezumljeni, nervozni i zabrinuti i koristimo se filmovima za relaksaciju, a već smo se i uvjerili da imamo bogat društveni život jer svaki drugi dan odlazimo u kino. Muž i ja osmislili smo taj mali ritual - skuhamo vino, bijelo, s iscijeđenom narančom i klinčićima (jer sezona kuhanog vina traje cijele godine i valja poboljšati imunitet) i umorni gledamo filmove. Just. Like. That.

Zombieland: Double Tap (2019)


Naravno, apokaliptično razdoblje našeg života počeli smo komedijom o preživljavanju u Zemlji zombija - da se pripremimo, zlu ne trebalo! Film je odličan, kao i original, i zaključili smo, ako za preživljavanje čovjeku treba dobra ekipa, malo muda i puno sarkazma, mi ćemo biti OK.


1917 (2019)

Ovaj me film oduševio! Zbog ovakvih filmova se i snimaju filmovi, ako me razumijete! Sam Mendes ovaj je film snimio u one take-u, ili se tako bar čini, i to je ono što ga čini posebno dirljivim i uzbudljivim. Što se mene tiče, drugi filmovi nisu mu bili dostojna konkurencija na ovogodišnjim Oscarima.


Parasite (2019)

No, kao što znate, Oscara za najbolji film ove godine dobio je južnokorejski film o siromašnoj četveročlanoj obitelji Kim koja se pažljivo infiltrira u imućnu kuću obitelji Park. Ovo je crna komedija/triler uz trunčicu društvene kritike, a malo je dobrih crnih komedija snimljeno prošlih godina, pa razumijem zašto je film podigao prašinu i bio prvi u mnogočemu, i, iako nije umjetnički lijep kao 1917, isplati ga se pogledati!


Ford v Ferrari (2019)

Uz ovaj sam se film fino naspavala, unatoč Matt Damonu kojeg simpatiziram od 1999. i odličnom Christianu Baleu koji je utjelovio legendarnog Kena Milesa koji je do dana današnjeg jedini Amerikanac koji je pobjedio u utrci Le Mans koja se vozi 24 sata, i to u američkom Fordu. Dobri glumci i hollywoodski nabrijana istinita priča o nadmoći Amerikanaca nad Ferrarijem nisu mi bili dovoljni da uživam u dva i pol sata filma, ali muški dio publike uživat će.


Little women (2019)

Gretu Gerwig mora da je kraj Malih žena, onakav kakav je skrojila Louisa May Alcott, živcirao godinama jer je najnovija filmska adaptacija ovog klasika iskupljenje koje su čekale sve feministice svijeta od dana kad su pročitale ovaj roman. Sviđa mi se da je napokon lik Amy, tog nesretnog srednjeg djeteta, došao do izražaja, plakala sam kad je Beth umrla, kao što uvijek plačem kad Beth umre, odlična mi je Laura Dern kao Marmie, ali Jo, moja voljena Jo (animal spirit svakog wannabe pisca), nikad mi nije bila manje draga nego godine 2019. (a i Winona je Jo po mojim mjerilima!). Više nego ijednoj ranijoj ekranizaciji ovog klasika, naglasak je na tome da žena, da bi ostvarila svoje snove, ne smije biti udana pa niti zaljubljena, i izbacio me iz takta - podcjenjivanje ljubavi nešto je najgore proizašlo iz feminizma! Muž je film prespavao, a ja sam odlučila da sam sad Meg, a ne Jo.

Primjedbe

  1. I mi koristimo ove dane za filmiranje. Pogledala sam 3/5 s tvog popisa. Parazit odličan, 1917 isto, Male žene razočarale.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...