Preskoči na glavni sadržaj

Baš kako su nas Gilmoreice učile

Nije da smo prije imali manje vremena za filmove, nego sada, ali umor nam je uvijek bio izlika za vegetiranje pred TV-om. Sada nismo samo umorni, sad smo izbezumljeni, nervozni i zabrinuti i koristimo se filmovima za relaksaciju, a već smo se i uvjerili da imamo bogat društveni život jer svaki drugi dan odlazimo u kino. Muž i ja osmislili smo taj mali ritual - skuhamo vino, bijelo, s iscijeđenom narančom i klinčićima (jer sezona kuhanog vina traje cijele godine i valja poboljšati imunitet) i umorni gledamo filmove. Just. Like. That.

Zombieland: Double Tap (2019)

Naravno, apokaliptično razdoblje našeg života počeli smo komedijom o preživljavanju u Zemlji zombija - da se pripremimo, zlu ne trebalo! Film je odličan, kao i original, i zaključili smo, ako za preživljavanje čovjeku treba dobra ekipa, malo muda i puno sarkazma, mi ćemo biti OK.


1917 (2019)

Ovaj me film oduševio! Zbog ovakvih filmova se i snimaju filmovi, ako me razumijete! Sam Mendes ovaj je film snimio u one take-u, ili se tako bar čini, i to je ono što ga čini posebno dirljivim i uzbudljivim. Što se mene tiče, drugi filmovi nisu mu bili dostojna konkurencija na ovogodišnjim Oscarima.


Parasite (2019)

No, kao što znate, Oscara za najbolji film ove godine dobio je južnokorejski film o siromašnoj četveročlanoj obitelji Kim koja se pažljivo infiltrira u imućnu kuću obitelji Park. Ovo je crna komedija/triler uz trunčicu društvene kritike, a malo je dobrih crnih komedija snimljeno prošlih godina, pa razumijem zašto je film podigao prašinu i bio prvi u mnogočemu, i, iako nije umjetnički lijep kao 1917, isplati ga se pogledati!


Ford v Ferrari (2019)

Uz ovaj sam se film fino naspavala, unatoč Matt Damonu kojeg simpatiziram od 1999. i odličnom Christianu Baleu koji je utjelovio legendarnog Kena Milesa koji je do dana današnjeg jedini Amerikanac koji je pobjedio u utrci Le Mans koja se vozi 24 sata, i to u američkom Fordu. Dobri glumci i hollywoodski nabrijana istinita priča o nadmoći Amerikanaca nad Ferrarijem nisu mi bili dovoljni da uživam u dva i pol sata filma, ali muški dio publike uživat će.


Little women (2019)

Gretu Gerwig mora da je kraj Malih žena, onakav kakav je skrojila Louisa May Alcott, živcirao godinama jer je najnovija filmska adaptacija ovog klasika iskupljenje koje su čekale sve feministice svijeta od dana kad su pročitale ovaj roman. Sviđa mi se da je napokon lik Amy, tog nesretnog srednjeg djeteta, došao do izražaja, plakala sam kad je Beth umrla, kao što uvijek plačem kad Beth umre, odlična mi je Laura Dern kao Marmie, ali Jo, moja voljena Jo (animal spirit svakog wannabe pisca), nikad mi nije bila manje draga nego godine 2019. (a i Winona je Jo po mojim mjerilima!). Više nego ijednoj ranijoj ekranizaciji ovog klasika, naglasak je na tome da žena, da bi ostvarila svoje snove, ne smije biti udana pa niti zaljubljena, i izbacio me iz takta - podcjenjivanje ljubavi nešto je najgore proizašlo iz feminizma! Muž je film prespavao, a ja sam odlučila da sam sad Meg, a ne Jo.

Primjedbe

  1. Marina29. ožujka 2020. u 15:13

    I mi koristimo ove dane za filmiranje. Pogledala sam 3/5 s tvog popisa. Parazit odličan, 1917 isto, Male žene razočarale.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...
Objavi komentar
Pročitajte više

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...
Objavi komentar
Pročitajte više