Ovih dana gotovo je nemoguće započeti ikakav razgovor bez spominjanja pandemije virusa Covid 19. Svijet u kojem živimo ne bi se mogao nazvati brave new worldom, ali da smo se, bar na neko vrijeme, pozdravili sa svijetom kakvog smo znali - jesmo. Osim mjera održavanja udaljenosti, pranja ruku 20 sekundi, dezinficiranja ruku alkoholom, nošenja zaštitnih maski i rukavica, od danas su na snazi posebne mjere Vlade - zatvorena su vrata škola, vrtića, sudova, zavoda, kafića, restorana, kina, kazališta, i na moju najveću žalost - svoja vrata danas su zatvorile i sve gradske knjižnice.
Pomalo je smiješno, ali i poetično, da je knjiga s kojom sam zaglavila - koju sam početkom ožujka posudila u našičkoj knjižnici, a koju nisam u mogućnosti vratiti - knjiga S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu. Knjiga je to autorice Gail Honeyman koja je još 2017. godine dobila nagradu najboljeg debitanta Costa Book Awards (nagrada koja se od sedamdesetih godina dodjeljuje autorima iz Britanije i Irske - neki od njenih dobitnika su Hanif Kureishi i Zadie Smith, npr.) i koja je proteklih godina iskakala iz pašteta zvanih društvene mreže. Sada, kad se galama oko nje stišala, posudila sam je da se uvjerim je li doista tako dobra kako se o njoj priča. Neću vas obmanjivati - zaista jest!
Pročitala sam intervju škotske književnice Gail Honeyman u kojem je ispričala da je ideju za ovu ljupku knjigu dobila čitajući u novinama članak o usamljenosti kao pošasti 21. stoljeća u kojem je žena u tridesetim godinama na tu temu izjavila da ponekad ni s kim ne razgovara cijeli vikend - da je vozač kojem kaže na kojoj stanici silazi u petak navečer posljednji s kojim progovori sve do ponedjeljka ujutro kad pozdravi njegovog kolegu. Možda vas ovakav podatak - da mlada osoba može biti toliko usamljena - šokira, baš kao što je šokirao i gospođu Honeyman, ali meni je takav lifestyle itekako poznat. Kad sam se radi posla prije osam godina preselila u Šibenik, 700 km od obitelji i prijatelja, vikend me običavao činiti tjeskobnom i depresivnom, i, da nije bilo Skypea, ne bih se dva dana imala kome obratiti. Kad bolje razmislim, Eleanor Oliphant se sa samoćom nosila puno bolje od stare mene 2012. godine.
Pomalo je smiješno, ali i poetično, da je knjiga s kojom sam zaglavila - koju sam početkom ožujka posudila u našičkoj knjižnici, a koju nisam u mogućnosti vratiti - knjiga S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu. Knjiga je to autorice Gail Honeyman koja je još 2017. godine dobila nagradu najboljeg debitanta Costa Book Awards (nagrada koja se od sedamdesetih godina dodjeljuje autorima iz Britanije i Irske - neki od njenih dobitnika su Hanif Kureishi i Zadie Smith, npr.) i koja je proteklih godina iskakala iz pašteta zvanih društvene mreže. Sada, kad se galama oko nje stišala, posudila sam je da se uvjerim je li doista tako dobra kako se o njoj priča. Neću vas obmanjivati - zaista jest!
Pročitala sam intervju škotske književnice Gail Honeyman u kojem je ispričala da je ideju za ovu ljupku knjigu dobila čitajući u novinama članak o usamljenosti kao pošasti 21. stoljeća u kojem je žena u tridesetim godinama na tu temu izjavila da ponekad ni s kim ne razgovara cijeli vikend - da je vozač kojem kaže na kojoj stanici silazi u petak navečer posljednji s kojim progovori sve do ponedjeljka ujutro kad pozdravi njegovog kolegu. Možda vas ovakav podatak - da mlada osoba može biti toliko usamljena - šokira, baš kao što je šokirao i gospođu Honeyman, ali meni je takav lifestyle itekako poznat. Kad sam se radi posla prije osam godina preselila u Šibenik, 700 km od obitelji i prijatelja, vikend me običavao činiti tjeskobnom i depresivnom, i, da nije bilo Skypea, ne bih se dva dana imala kome obratiti. Kad bolje razmislim, Eleanor Oliphant se sa samoćom nosila puno bolje od stare mene 2012. godine.
"U mračnije doba noći sve se čini gorim; iznenadilo me što ptice pjevaju, iako su zvučale ljuto. Jadna stvorenja ljeti vjerojatno jedva mogu oka sklopiti jer svjetlo neprestano tinja, nikako da se ugasi. U polutami, u potpunom mraku, sjećam se, sjećam se... Budna u tami, dva srdašca lupaju, dah poput noža. Sjećam se, sjećam se... Sklopila sam oči. Vjeđe su, ustvari, samo zastori od kože. Naše oči uvijek su uključene, uvijek gledaju; kad ih sklopimo, umjesto svijeta, promatraju tanku, žilama premreženu opnu naših vjeđa. To nije utješna pomisao. Zapravo, da razmišljam o tome dovoljno dugo, naposljetku bih vjerojatno poželjela iščupati vlastite oči, samo da prestanem gledati, samo da više ne moram vidjeti. Ono što sam vidjela ne može se promijeniti. Baš kao ni ono što sam učinila."
"Neki ljudi, oni slabi, boje se samoće. Ne razumiju da ima nešto vrlo oslobađajuće u njoj; jednom kad shvatiš da ti ne treba nitko, možeš se brinuti o sebi. upravo je u tome stvar; najbolje se brinuti isključivo o sebi. Ne možemo zaštititi druge ljude, ma koliko to pokušavali. Katkad pokušamo pa nam ne uspije i onda nam se cijeli naš svijet uruši, izgori do temelja."
I tako sam ja u postrođendanskom karantenskom tjednu (klince sam odvela baki na selo, ni ne sluteći da će i sudovi obustaviti rad na dva tjedna) zaglavila s Eleanor Oliphant, čudakinjom kojoj je čitav život jedna velika samoizolacija. Eleanor je, naime, tridesetogodišnjakinja koja radi u računovodstvu jedne velike tvrtke. Iako je u svom poslu dobra, vrlo je pristojna i uvijek ima čiste nokte i čiste cipele, ona na poslu ne pijucka kavu s kolegama, a vikendom se sama opija votkom i ponekad joj se čini da bi doslovno mogla umrijeti od samoće. Eleanor je ekscentrična gospođica otporne građe koja u svakodnevnom govoru izgovara rečenice kao što je Morituri te salutant (i svi je blijedo gledaju), u torbi nosi sklopivi okvir koji njenu shopping torbu pretvara u torbu s kotačićima, koja si dopusti smiješak samo tu i tamo, koja svake srijede telefonira s majčicom, koja je, kako se čini, u zatvoru, koja gleda televiziju sama. Svake. Božje. Večeri. Ukratko - "ne postoji društvena rupa u obliku Eleanor u koju bi se mogla uklopiti". Njen monotoni život, koji je, kako je ona uvjerena, sasvim normalan, pretvara se u uzbudljivu pustolovinu kad se Eleanor zatreska u neafirmiranog pjevača lokalnog rock sastava - Eleanor započinje projekt zvan Johnnie Lomond, kupuje mobitel i računalo, pa i štikle, i uživa u stalkanju bezveznjaka kojem sama pridaje vrline kakve ona smatra da bi svaki normalan muškarac trebao imati. Iako je Eleanor uvjerena da joj nitko ne treba, u njen život na prstima ulazi programer Raymond s kojim se zatekne na ulici u trenutku kada se nepoznati starčić sruši, a Raymond i Eleanor mu spase život. Susreti sa starčićem Sammyjem, njegovom zahvalnom obitelji, Raymondom i njegovom majkom, romansa s Johnniejem, te odnos s majkom koja ju, iako iza rešetaka, omalovažava i čiji glasić Eleanor začuje kad god si i na trenutak dopusti uživanje u životu, za Eleanor, koja se čitavog života bori s traumama iz djetinjstva, postaju too much. Kako će Eleanor prebroditi teške dane, saznajte čim se nađete u prilici (čujem da je Scribd besplatan 30 dana!).
Ovaj manifest preživljavanja jednog introverta ovih dana itekako nam je potreban, a lik Eleanor Oliphant življi je nego ikada ranije, vjerujem. Osim što je Eleanor stvorila i prikazala tako opipljivo, tako ranjivo i intrigantno ("Normalne sam građe i imam normalno lice (barem na jednoj strani)", kaže u jednom trenutku Eleanor. Say what?!), autorica iz Glasgowa u ovih pitkih tristotinjak (nije dovoljno!) stranica ponudila nam je rješenje problema kao što su depresija i usamljenost, a to su - mala očekivanja, baby steps. Naime, pogrešno nastojimo depresivne ljude natjerati da promjene stav, da postanu optimistični, just like that, zaboravljajući da traume, samoća i tuga ne nastaju preko noći, pa se preko noći ne mogu niti izliječiti. Mala djela dobrote, kao što su cvijeće koje kaže "Mislio sam na tebe", poruka "Kako si?" iza koje stoji iskrena briga, poziv na ručak ili šetnju kroz proljećem zahvaćene ulice, zagrljaj ili stisak ruke (ne i u doba Corone, ali you get the point!) - sve su to doze ljubavi, "ujedno najlakše i najteže stvari na svijetu", kako kaže Gail Honeyman, koje su potrebne srcu koje je zaboravilo voljeti, koje možda nije nikada niti spoznalo da je i samo vrijedno ljubavi - imajte ih na umu ovih dana, kad smo socijalno distancirani jedni od drugih.
Gail Honeyman, Eleanor Oliphant - za vas dvije, sa sigurne udaljenosti, oba palca uvis!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)