Preskoči na glavni sadržaj

Oda kinu i ženama koje su me napravile

Ne sjećam se svog prvog odlaska u kino, ali sjećam se svih ostalih posjeta našičkom Domu kulture. Sjećam se filma o Isusu kojeg smo sa razredom gledali u kinu u uskrsno vrijeme, i sjećam se da je Andrijana plakala dok su Isusa pribijali na križ, a ja sam samo šokirano buljila u veliko platno. Sjećam se da sam sa sestrom išla gledati Disneyevog Zvonara crkve Notre Dame, s ona je bila premala pa sam joj morala prepričavati što se događa između zvonara i Esmeralde - tad se Disney nije sinkronizirao (good times). Sjećam se kad sam s Lidijom gledala Vrisak 3 pa nas je bilo strah ići kući. Sjećam se i kad smo gledale Šesto čulo pa nas je bilo strah još više (zašto su me ono starci puštali gledati te filmove?). Sjećam se kad sam s Majom prije kina torbicu napunila gumenim bombonima i lizalima - i dan danas kad gledam Godzillu na TV-u osjetim Chupa chups u ustima. Sjećam se mokrih nogu kad sam se kroz mećavu probila da bih gledala Sam u kući 3 s Darijom, otud moja navika nošenja rezervnih čarapa u kino. Sjećam se sinkroniziranog pljeska koji je uslijedio kad su Rose i Jack završili u onom zamagljenom autu (imala sam jedanaest godina, nisam baš kužila zašto krcato kino plješće, ali pljeskala sam i ja). Sjećam se gledanja filma Dečki i cure i sjećam se da je moj sadašnji muž sjedio par redova ispred mene - sjećam ga se iako ga još nisam poznavala. Sjećam se da sam s mamom gledala Neograničenu moć nakon što mi je karte za tu projekciju pokojni bratić osvojio na radiju. Sjećam se gledanja mladog Heath Ledgera koji pjeva na tribinama i sjećam se odluke da neću nikad raditi nešto samo zato što to drugi rade (ono gledanje Američke pite 2 na spoju se ne broji!).


Kino me mijenjalo i zabavljalo, jačalo je moja prijateljstva, učilo me empatiji, nagovještalo slatka iznenađenja u mom životu, ali i gorke rastanke, uvijek me podsjećalo na ono što je u životu doista važno.


Sinoć sam sa sestrama nakon dugo vremena išla u kino. Jedna od njih ušla je na projekciju naknadno, nakon večernje mise, a druga je u kino ponijela termosicu sa čajem. Ja sam bila prava baba, kao i inače, i ponijela rezervne čarape, da mi ne bude hladno u kinu. Gledale smo Brahmsa II (pozdravim svim fanovima Katie Holmes - te smo! P.S. Pacey forever!), film je bio 10% uznemirujuć, a 90% prikladan za komentiranje u stilu Get rid of that damn doll! i guglanje antiknih lutaka, ali me odlazak u kino ovaj put posebno razveselio. Ne znam jesam li sentimentalna bila zbog kina koji je registar mojih uspomena ili nečeg drugog, ali kino me sjetilo koliko mi nedostaju sestre - sve naše interne fore, loše navike i predvidljivi obrasci ponašanja. Sjetila sam se svih naših lupanja vratima, durenja i natjecanja u pametovanju, ali nisam se mogla sjetiti koji smo film posljednji gledali prije nego se sve promijenilo - prije nego sam ja postala mama, a one tetke. Danas smo se okupile za mamin rođendan, gledam ih u igri s mojom djecom i ne mogu ne pomisliti da nitko nije utjecao na moj život kao što su utjecale žene u mojoj obitelji - godinama su izvlačile najgore iz mene, tjerale me da to procesuiram i popravljam. Ponekad je popravak išao glatko, češće se radilo o propalom slučaju, ali trud je uložen, kunem se!


Danas slavimo i Dan žena, ali, iskreno, neću zagovarati prava žena koje nisam nikad upoznala, ili u čijim zemljama nisam ni bila, nemam to pravo, a i sita sam ja te ravnopravnosti koje se jednom godišnje sjetimo, dok ostatak godine žene oko sebe prosuđujemo i osuđujemo, omalovažavamo i podcijenjujemo prema svojim nepogrešivim kriterijima. Danas samo iz svoje perspektive mogu reći da sam zahvalna na ženama u svom životu koje me provociraju i inspiriraju - zbog njih sam žena koja sam danas, uvijek imajući na umu ženu koja želim postati - majka koja je uzor i utjeha, supruga koja je snažna i odana, kći koja je na ponos roditeljima, prijateljica na koju se može osloniti, žena koji griješi, koja pada, koja oprašta i zna kad oprost treba zatražiti. Jer, možda život nije uvijek savršeno izrežiran i možda se filmske scene ne odigravaju u stvarnosti, ali društvo s kojim provodimo vrijeme itekako je bitnije od filma kojeg u kinu gledamo, ako me razumijete.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...