Preskoči na glavni sadržaj

Kristina Kuzmič i njena kanta dobrote

“Više je suza proliveno zbog uslišanih nego neuslišanih molitvi“, rekla je davnih dana Terzija Avilska (note to self: pročitati Uslišane molitve Trumana Capotea), a ja sam se davnih dana uvjerila da to nije samo pusta fraza, nego jedno od najvećih otajstava čovjekovog postojanja. Prije samo dva tjedna žalila sam se mužu da me iscrpljuje taj navlačenje-oblačenje-mokre pelene-mokri nosevi-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do posla-posao-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do kuće-kuća-navlačenje-oblačenje-ručak za danas uz kuhanje ručka za sutra-glancanje, pranje i peglanje-lifestyle, a gle nas sad! Tu smo gdje jesmo. I ne, neću ni spomenuti C..., neću spomenuti niti jednu riječ koja završava na - emija ili - acija, neću, neću, neću! Kao što bi izgovaranje Voldemortova (nije vrag da morate guglati o čemu ja to) imena davalo Voldemortu moć, tako i razgovori o onom-čije-ime-odbijam-izgovoriti šire paniku, a panike me strah više nego samog v... Ne, neću ni tu riječ napisati! Što je, tu je (već vidim, ovaj će post vrviti klišejima, sorry) - prihvaćanje je prvi korak. Prvih sam dana iskreno i zahvalno uživala u tišini, i u pidžami,  dok su klinci trčali po bakinom dvorištu i, usput, zaboravljali na svoje sisalačke potrebe (uspješno!). Pospremala sam stan, čitala, pila vino u pola bijela dana (poželjno je ne izlaziti iz stana, Vili i Alemka rekli!), proživila drugi medeni mjesec s mužem. Kad sam shvatila da se na posao neću moći vratiti tako skoro (načelo neposrednosti jedno od najbitnijih načela svakog sudskog postupka, je l'), otišla sam s mužem po djecu, preuzela ih poput paketa, ne približavajući se rođenoj materi (ćaći sam se malo približila da preuzmem domaće vino iz njegovih ruku, priznajem), a već u ponedjeljak dobila živčani slom. Kao da nije dovoljno što ne postoji niti jedna igra kojom se zabaviti mogu dvadesetomjesečni dječačić i četiriipolgodišnjakinja, morala sam se suočiti s vlastitim raspoloženjem koje varira od super-napokon-mogu-vježbati-hula-hop do we're-all-gonna-dieeeeeee!!! Ima loših dana, ima i onih baš dobrih - onih u kojima me razvesele dobre knjige kao što je ova.


Najprije, pronađite ime Kristina Kuzmic na Facebooku, Twitteru ili Instagramu. Jeste? Sad ju zapratite. Jeste? Možemo dalje.

Kristina Kuzmič je Osječanka koja se tijekom Domovinskog rata u teen godinama preselila u Ameriku s obitelji, i ne bi se ni po čemu razlikovala od drugih koji su se na taj način spasili da ju Oprah Winfrey 2011. godine nije proglasila pobjednicom natječaja za novi show svoje TV mreže OWN. Kristina se istaknula svojim šarmom (krv nije voda!), skoro se popiškila od sreće dok je s Oprah jela hot dog na parkiralištu, te neko vrijeme imala svoju kulinarsku emisiju. Nakon godina pauze, krenula je s vloganjem na temu majčinstva - i voila! Iako ju na društvenim mrežama danas prate milijuni ljudi, ne bih ju nazvala influencericom niti life coachem - jer je ono po čemu se doista razlikuje od ljudi takvih zanimanja njena autentičnost, jednostavnost i, prije svega, nesavršenost. Nakon četiri godine vloganja i komičarske turneje po Sjedinjenim Državama, Kristina je ove godine objavila i knjigu "Hold on, but don't hold still" u kojoj je skupila svoje mudrosti, a ja sam je immediately naručila s Book Depositoryja.


Neki će književni snobovi (čitaj: moje sestre) reći da se manem čitanja self help literature, ali, u moju obranu, ovo je self help u mjeri u kojoj je svaka autobiografija self help. Ne mogu si pomoći - obožavam ovakve knjige, obožavam ljude koji imaju vlastite životne filozofije, koji promišljaju o svojim postupcima, koji dopuštaju da ih svako iskustvo promijeni, koji vole život takav kakav jest - messy i chaotic, rekla bi Kristina. U "Hold on, but don't hold still" Kristina je opisala iskustvo upoznavanja Opre, razvoda, spajanja kraja s krajem, odgajanja dvoje male djece, ali i ponovnog zaljubljivanja i otkrivanja da nisu svi brakovi nesretni kao što je mislila.


Nakon razočaranja kojeg je doživjela snimajući kulinarski show The Ambush cook, posvetila se majčinstvu, a ideja o snimanju videa kao ohrabrenja majkama pala joj je na pamet dok je dojila sina i muku mučila sa svojim strijama (to su kompleksi vitkih žena, I guess, ja imam bitnijih kompleksa od strija, ako me razumijete). Snimila je video na temu "Strije su seksi" imajući na umu sve bitne i lijepe trenutke s djecom koje majke propuštaju, prezauzete samoosuđivanjem. Taj je video pogledan 153000 puta, a kad ga je na Facebooku podijelio Ashton Kutcher, stvari su se zahuktale.

"Why beat ourselves up for learning? That's something to be proud of! Plus every day is a second chance to suck at life less. (Can I get an amen?). So let's just love our families fiercely and try not to completely lose our minds."

Mnogima je Kristina too much, preglasna, sve mora komentirati, ne priča kao normalan čovjek (što god to značilo), ali meni se baš sviđa. Majka je troje djece - ekspert za majčinstvo, i to mi je dovoljan razlog da pozorno saslušam njenu priču. Sviđa mi se što u novčaniku čuva food stamps kao podsjetnik na sve što je preživjela, što odluke srca donosi neproračunato, djecu uči da je neuspjeh prilika za učenje, a sama ne slijedi vlastite savjete, jako mi se sviđa priča o njenoj baki koja je bila worrior i worrier, sviđa mi se što vjeruje da je "Oprosti" koje izgovaraš kao roditelj možda i važnije od riječi "Volim te", i što vjeruje da sve u životu treba proslaviti tortom, sviđa mi se kuknjava iza koje dolazi "Yeah but" koje uvijek podrazumijeva potragu za dobrim, a najviše mi se sviđa premisa na kojoj temelji svoje motherhood teorije - da nisi monstrum ako ne uživaš u svakom trenutku provedenom sa svojom djecom. Jer, djeca su najčešće nevjerojatno naporna, a odgoj dobrog čovjeka iscrpljuje as hell, i ne treba majčinstvo pakirati u celofan koji će skriti stvarno stanje stvari.

Naime, navodno, (niste to čuli od mene!), možeš cijelog jutra pogledavati na sat i nestrpljivo iščekivati vrijeme kad će tvoja djeca na spavanje, a svejedno biti dobra mama! Shut up! Možeš, također, plakati nasred dućana dok ti dijete ima tantrum, a svejedno mu ne prišivati etikete, odgajati ga otvorena uma, upoznati ga, biti njegova najveća navijačica, dopustit mu da te nauči ponešto, a da dijete odraste s najbitnijom spoznajom svog djetinjstva - da je voljeno. Onak', za ozbač.


Ova knjiga savršen je izbor za čitanje u doba onog-čije-ime-odbijam-izgovoriti jer duhovitim i, vjerujem, iskrenim, pripovjedanjem Kristina Kuzmič ukazuje na mogućnost da su naše mane ponekad naše najsnažnije strane, da smo svi dostojni ljubavi takvi kakvi jesmo, da su nada i dobrota najvrijednije što imamo, te inspirira da sanjaš velike snove (naglas! uz svijećice!) i ohrabruješ svoju djecu da učine isto, bez obzira na ludo vrijeme u kojem živimo.

"Think of the world as a big bucket. Some people try to fill the bucket with hate. They try to hurt people, they try to bring fear and sadness. It's so shocking and sad that sometimes the good guys just stand there overwhelmed, feeling helpless, and they lose sight of the power they have. And if good guys just ignore the bucket while those wanting to bring pain keep filling it, the bucket will be filled with bad. Here's the greatest news: there are way more people wanting to do good in this world than people who are wanting to add pain. Most people in this world are good. So if good people, like you, start filling the bucket with good, the bucket will have more good than bad in it, and eventually it will overflow with goodness and love and kindness."

(Dio pisma koje je Kristina napisala svojoj djeci nakon jednog od terorističkih napada i pucnjave u školi u SAD koji su sve ostavili bespomoćnima i beznadnima)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...