Preskoči na glavni sadržaj

Kristina Kuzmič i njena kanta dobrote

“Više je suza proliveno zbog uslišanih nego neuslišanih molitvi“, rekla je davnih dana Terzija Avilska (note to self: pročitati Uslišane molitve Trumana Capotea), a ja sam se davnih dana uvjerila da to nije samo pusta fraza, nego jedno od najvećih otajstava čovjekovog postojanja. Prije samo dva tjedna žalila sam se mužu da me iscrpljuje taj navlačenje-oblačenje-mokre pelene-mokri nosevi-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do posla-posao-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do kuće-kuća-navlačenje-oblačenje-ručak za danas uz kuhanje ručka za sutra-glancanje, pranje i peglanje-lifestyle, a gle nas sad! Tu smo gdje jesmo. I ne, neću ni spomenuti C..., neću spomenuti niti jednu riječ koja završava na - emija ili - acija, neću, neću, neću! Kao što bi izgovaranje Voldemortova (nije vrag da morate guglati o čemu ja to) imena davalo Voldemortu moć, tako i razgovori o onom-čije-ime-odbijam-izgovoriti šire paniku, a panike me strah više nego samog v... Ne, neću ni tu riječ napisati! Što je, tu je (već vidim, ovaj će post vrviti klišejima, sorry) - prihvaćanje je prvi korak. Prvih sam dana iskreno i zahvalno uživala u tišini, i u pidžami,  dok su klinci trčali po bakinom dvorištu i, usput, zaboravljali na svoje sisalačke potrebe (uspješno!). Pospremala sam stan, čitala, pila vino u pola bijela dana (poželjno je ne izlaziti iz stana, Vili i Alemka rekli!), proživila drugi medeni mjesec s mužem. Kad sam shvatila da se na posao neću moći vratiti tako skoro (načelo neposrednosti jedno od najbitnijih načela svakog sudskog postupka, je l'), otišla sam s mužem po djecu, preuzela ih poput paketa, ne približavajući se rođenoj materi (ćaći sam se malo približila da preuzmem domaće vino iz njegovih ruku, priznajem), a već u ponedjeljak dobila živčani slom. Kao da nije dovoljno što ne postoji niti jedna igra kojom se zabaviti mogu dvadesetomjesečni dječačić i četiriipolgodišnjakinja, morala sam se suočiti s vlastitim raspoloženjem koje varira od super-napokon-mogu-vježbati-hula-hop do we're-all-gonna-dieeeeeee!!! Ima loših dana, ima i onih baš dobrih - onih u kojima me razvesele dobre knjige kao što je ova.


Najprije, pronađite ime Kristina Kuzmic na Facebooku, Twitteru ili Instagramu. Jeste? Sad ju zapratite. Jeste? Možemo dalje.

Kristina Kuzmič je Osječanka koja se tijekom Domovinskog rata u teen godinama preselila u Ameriku s obitelji, i ne bi se ni po čemu razlikovala od drugih koji su se na taj način spasili da ju Oprah Winfrey 2011. godine nije proglasila pobjednicom natječaja za novi show svoje TV mreže OWN. Kristina se istaknula svojim šarmom (krv nije voda!), skoro se popiškila od sreće dok je s Oprah jela hot dog na parkiralištu, te neko vrijeme imala svoju kulinarsku emisiju. Nakon godina pauze, krenula je s vloganjem na temu majčinstva - i voila! Iako ju na društvenim mrežama danas prate milijuni ljudi, ne bih ju nazvala influencericom niti life coachem - jer je ono po čemu se doista razlikuje od ljudi takvih zanimanja njena autentičnost, jednostavnost i, prije svega, nesavršenost. Nakon četiri godine vloganja i komičarske turneje po Sjedinjenim Državama, Kristina je ove godine objavila i knjigu "Hold on, but don't hold still" u kojoj je skupila svoje mudrosti, a ja sam je immediately naručila s Book Depositoryja.


Neki će književni snobovi (čitaj: moje sestre) reći da se manem čitanja self help literature, ali, u moju obranu, ovo je self help u mjeri u kojoj je svaka autobiografija self help. Ne mogu si pomoći - obožavam ovakve knjige, obožavam ljude koji imaju vlastite životne filozofije, koji promišljaju o svojim postupcima, koji dopuštaju da ih svako iskustvo promijeni, koji vole život takav kakav jest - messy i chaotic, rekla bi Kristina. U "Hold on, but don't hold still" Kristina je opisala iskustvo upoznavanja Opre, razvoda, spajanja kraja s krajem, odgajanja dvoje male djece, ali i ponovnog zaljubljivanja i otkrivanja da nisu svi brakovi nesretni kao što je mislila.


Nakon razočaranja kojeg je doživjela snimajući kulinarski show The Ambush cook, posvetila se majčinstvu, a ideja o snimanju videa kao ohrabrenja majkama pala joj je na pamet dok je dojila sina i muku mučila sa svojim strijama (to su kompleksi vitkih žena, I guess, ja imam bitnijih kompleksa od strija, ako me razumijete). Snimila je video na temu "Strije su seksi" imajući na umu sve bitne i lijepe trenutke s djecom koje majke propuštaju, prezauzete samoosuđivanjem. Taj je video pogledan 153000 puta, a kad ga je na Facebooku podijelio Ashton Kutcher, stvari su se zahuktale.

"Why beat ourselves up for learning? That's something to be proud of! Plus every day is a second chance to suck at life less. (Can I get an amen?). So let's just love our families fiercely and try not to completely lose our minds."

Mnogima je Kristina too much, preglasna, sve mora komentirati, ne priča kao normalan čovjek (što god to značilo), ali meni se baš sviđa. Majka je troje djece - ekspert za majčinstvo, i to mi je dovoljan razlog da pozorno saslušam njenu priču. Sviđa mi se što u novčaniku čuva food stamps kao podsjetnik na sve što je preživjela, što odluke srca donosi neproračunato, djecu uči da je neuspjeh prilika za učenje, a sama ne slijedi vlastite savjete, jako mi se sviđa priča o njenoj baki koja je bila worrior i worrier, sviđa mi se što vjeruje da je "Oprosti" koje izgovaraš kao roditelj možda i važnije od riječi "Volim te", i što vjeruje da sve u životu treba proslaviti tortom, sviđa mi se kuknjava iza koje dolazi "Yeah but" koje uvijek podrazumijeva potragu za dobrim, a najviše mi se sviđa premisa na kojoj temelji svoje motherhood teorije - da nisi monstrum ako ne uživaš u svakom trenutku provedenom sa svojom djecom. Jer, djeca su najčešće nevjerojatno naporna, a odgoj dobrog čovjeka iscrpljuje as hell, i ne treba majčinstvo pakirati u celofan koji će skriti stvarno stanje stvari.

Naime, navodno, (niste to čuli od mene!), možeš cijelog jutra pogledavati na sat i nestrpljivo iščekivati vrijeme kad će tvoja djeca na spavanje, a svejedno biti dobra mama! Shut up! Možeš, također, plakati nasred dućana dok ti dijete ima tantrum, a svejedno mu ne prišivati etikete, odgajati ga otvorena uma, upoznati ga, biti njegova najveća navijačica, dopustit mu da te nauči ponešto, a da dijete odraste s najbitnijom spoznajom svog djetinjstva - da je voljeno. Onak', za ozbač.


Ova knjiga savršen je izbor za čitanje u doba onog-čije-ime-odbijam-izgovoriti jer duhovitim i, vjerujem, iskrenim, pripovjedanjem Kristina Kuzmič ukazuje na mogućnost da su naše mane ponekad naše najsnažnije strane, da smo svi dostojni ljubavi takvi kakvi jesmo, da su nada i dobrota najvrijednije što imamo, te inspirira da sanjaš velike snove (naglas! uz svijećice!) i ohrabruješ svoju djecu da učine isto, bez obzira na ludo vrijeme u kojem živimo.

"Think of the world as a big bucket. Some people try to fill the bucket with hate. They try to hurt people, they try to bring fear and sadness. It's so shocking and sad that sometimes the good guys just stand there overwhelmed, feeling helpless, and they lose sight of the power they have. And if good guys just ignore the bucket while those wanting to bring pain keep filling it, the bucket will be filled with bad. Here's the greatest news: there are way more people wanting to do good in this world than people who are wanting to add pain. Most people in this world are good. So if good people, like you, start filling the bucket with good, the bucket will have more good than bad in it, and eventually it will overflow with goodness and love and kindness."

(Dio pisma koje je Kristina napisala svojoj djeci nakon jednog od terorističkih napada i pucnjave u školi u SAD koji su sve ostavili bespomoćnima i beznadnima)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...