Preskoči na glavni sadržaj

Baš kako su nas Gilmoreice učile

Nije da smo prije imali manje vremena za filmove, nego sada, ali umor nam je uvijek bio izlika za vegetiranje pred TV-om. Sada nismo samo umorni, sad smo izbezumljeni, nervozni i zabrinuti i koristimo se filmovima za relaksaciju, a već smo se i uvjerili da imamo bogat društveni život jer svaki drugi dan odlazimo u kino. Muž i ja osmislili smo taj mali ritual - skuhamo vino, bijelo, s iscijeđenom narančom i klinčićima (jer sezona kuhanog vina traje cijele godine i valja poboljšati imunitet) i umorni gledamo filmove. Just. Like. That.

Zombieland: Double Tap (2019)


Naravno, apokaliptično razdoblje našeg života počeli smo komedijom o preživljavanju u Zemlji zombija - da se pripremimo, zlu ne trebalo! Film je odličan, kao i original, i zaključili smo, ako za preživljavanje čovjeku treba dobra ekipa, malo muda i puno sarkazma, mi ćemo biti OK.


1917 (2019)

Ovaj me film oduševio! Zbog ovakvih filmova se i snimaju filmovi, ako me razumijete! Sam Mendes ovaj je film snimio u one take-u, ili se tako bar čini, i to je ono što ga čini posebno dirljivim i uzbudljivim. Što se mene tiče, drugi filmovi nisu mu bili dostojna konkurencija na ovogodišnjim Oscarima.


Parasite (2019)

No, kao što znate, Oscara za najbolji film ove godine dobio je južnokorejski film o siromašnoj četveročlanoj obitelji Kim koja se pažljivo infiltrira u imućnu kuću obitelji Park. Ovo je crna komedija/triler uz trunčicu društvene kritike, a malo je dobrih crnih komedija snimljeno prošlih godina, pa razumijem zašto je film podigao prašinu i bio prvi u mnogočemu, i, iako nije umjetnički lijep kao 1917, isplati ga se pogledati!


Ford v Ferrari (2019)

Uz ovaj sam se film fino naspavala, unatoč Matt Damonu kojeg simpatiziram od 1999. i odličnom Christianu Baleu koji je utjelovio legendarnog Kena Milesa koji je do dana današnjeg jedini Amerikanac koji je pobjedio u utrci Le Mans koja se vozi 24 sata, i to u američkom Fordu. Dobri glumci i hollywoodski nabrijana istinita priča o nadmoći Amerikanaca nad Ferrarijem nisu mi bili dovoljni da uživam u dva i pol sata filma, ali muški dio publike uživat će.


Little women (2019)

Gretu Gerwig mora da je kraj Malih žena, onakav kakav je skrojila Louisa May Alcott, živcirao godinama jer je najnovija filmska adaptacija ovog klasika iskupljenje koje su čekale sve feministice svijeta od dana kad su pročitale ovaj roman. Sviđa mi se da je napokon lik Amy, tog nesretnog srednjeg djeteta, došao do izražaja, plakala sam kad je Beth umrla, kao što uvijek plačem kad Beth umre, odlična mi je Laura Dern kao Marmie, ali Jo, moja voljena Jo (animal spirit svakog wannabe pisca), nikad mi nije bila manje draga nego godine 2019. (a i Winona je Jo po mojim mjerilima!). Više nego ijednoj ranijoj ekranizaciji ovog klasika, naglasak je na tome da žena, da bi ostvarila svoje snove, ne smije biti udana pa niti zaljubljena, i izbacio me iz takta - podcjenjivanje ljubavi nešto je najgore proizašlo iz feminizma! Muž je film prespavao, a ja sam odlučila da sam sad Meg, a ne Jo.

Primjedbe

  1. I mi koristimo ove dane za filmiranje. Pogledala sam 3/5 s tvog popisa. Parazit odličan, 1917 isto, Male žene razočarale.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...