Preskoči na glavni sadržaj

Moraš voljeti Facebook!

Znam, svi provodimo previše vremena na društvenim mrežama - i volimo ih i mrzimo u isto vrijeme. Instagram sam isključila, a prema Facebooku imam hladno-topli odnos već duže vrijeme - i baš kad pomislim log out-ati se jednom zauvijek, iznenadi me - i to ugodno!

Ovih dana jedna moja objava na Facebooku i jedan post na blogu pokrenuli su lavinu lijepih stvari! Nakon što sam rekla da ne znam puno o svojoj prabaki, jedna od mojih sestrični, s kojom dijelim prabaku, ali ne i baku, javila mi je da njena obitelj još uvijek čuva kovčeg koji je moja prabaka donijela iz Slovačke, da doma imaju prabakine slike i da će mi rado ispričati sve što zna o njoj!


Osim toga, javila mi se daleka rođakinja iz Brazila s kojom dijelim pretke! Njen djed Antonio bio je jedan od braće mog pradjeda Ivana, i to onaj koji je prije nego se moja baka rodila otišao u svijet i za kojeg se više nikada nije čulo. I gle čuda - zahvaljujući Facebooku, saznala sam da je otišao u Brazil, gdje mu se, između ostalog, rodio i sin koji se zove muškom inačicom mog imena, a od tog sina je potekla moja rođakinja s Facebooka, Maria Terezinha. Ne samo da joj je djed pričao o svom rodnom mjestu, nego joj je san naučiti hrvatski jezik, a proslijedila mi je i dokument imigracijske službe u Brazilu koji sadrži osobne podatke njenog djeda (zanimanje: agricultor, naravno - pravi Martinjanin), pa i podatke o njegovim roditeljima, supruzi, i djeci. Tako sam danas prvi put čula za djevojačko prezime svoje šukunbake Ane o kojoj ni baka, koja je nosila njeno ime, nije ništa znala, a najljepše mi je što piše da je imao olhos claros - svjetle oči, iste koje je imala moja baka, koje ima moj tata, koje je nasljedila moja Franka, i to pored činjenice da i muž i ja imamo smeđe. Moraš voljeti Facebook!


Možda me upravo rođenje mog Jurja potaknulo da ponovno preispitam svoje korijene, da prošećem nekim starim stazama i otkrijem neke nove. Oduvijek sam bila obožavatelj povijesti, i to one nezapisane. Nisu mi bitne ratne strategije niti velika otkrića, nego volim čuti o ljudima čije odluke su oblikovale naš svijet, moj svijet. Nedavno sam gledala crtić Coco, i plakala, naravno, pomišljajući na sve one koji su u našim obiteljima zaboravljeni, čije slike ne držimo ni u obiteljskim albumima. Koga sam sve ja zaboravila? I hoće li moji potomci mene tako lako zaboraviti? Danas imamo priliku istražiti svoju prošlost više nego ikada ranije, a, pitam se, činimo li to? I hoće li tehnologija sačuvati naše tragove ili će sve nestati jednom kad se ugasi hard drive?

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...