Moraš voljeti Facebook!

Znam, svi provodimo previše vremena na društvenim mrežama - i volimo ih i mrzimo u isto vrijeme. Instagram sam isključila, a prema Facebooku imam hladno-topli odnos već duže vrijeme - i baš kad pomislim log out-ati se jednom zauvijek, iznenadi me - i to ugodno!

Ovih dana jedna moja objava na Facebooku i jedan post na blogu pokrenuli su lavinu lijepih stvari! Nakon što sam rekla da ne znam puno o svojoj prabaki, jedna od mojih sestrični, s kojom dijelim prabaku, ali ne i baku, javila mi je da njena obitelj još uvijek čuva kovčeg koji je moja prabaka donijela iz Slovačke, da doma imaju prabakine slike i da će mi rado ispričati sve što zna o njoj!

Osim toga, javila mi se daleka rođakinja iz Brazila s kojom dijelim pretke! Njen djed Antonio bio je jedan od braće mog pradjeda Ivana, i to onaj koji je prije nego se moja baka rodila otišao u svijet i za kojeg se više nikada nije čulo. I gle čuda - zahvaljujući Facebooku, saznala sam da je otišao u Brazil, gdje mu se, između ostalog, rodio i sin koji se zove muškom inačicom mog imena, a od tog sina je potekla moja rođakinja s Facebooka, Maria Terezinha. Ne samo da joj je djed pričao o svom rodnom mjestu, nego joj je san naučiti hrvatski jezik, a proslijedila mi je i dokument imigracijske službe u Brazilu koji sadrži osobne podatke njenog djeda (zanimanje: agricultor, naravno - pravi Martinjanin), pa i podatke o njegovim roditeljima, supruzi, i djeci. Tako sam danas prvi put čula za djevojačko prezime svoje šukunbake Ane o kojoj ni baka, koja je nosila njeno ime, nije ništa znala, a najljepše mi je što piše da je imao olhos claros - svjetle oči, iste koje je imala moja baka, koje ima moj tata, koje je nasljedila moja Franka, i to pored činjenice da i muž i ja imamo smeđe. Moraš voljeti Facebook!

Možda me upravo rođenje mog Jurja potaknulo da ponovno preispitam svoje korijene, da prošećem nekim starim stazama i otkrijem neke nove. Oduvijek sam bila obožavatelj povijesti, i to one nezapisane. Nisu mi bitne ratne strategije niti velika otkrića, nego volim čuti o ljudima čije odluke su oblikovale naš svijet, moj svijet. Nedavno sam gledala crtić Coco, i plakala, naravno, pomišljajući na sve one koji su u našim obiteljima zaboravljeni, čije slike ne držimo ni u obiteljskim albumima. Koga sam sve ja zaboravila? I hoće li moji potomci mene tako lako zaboraviti? Danas imamo priliku istražiti svoju prošlost više nego ikada ranije, a, pitam se, činimo li to? I hoće li tehnologija sačuvati naše tragove ili će sve nestati jednom kad se ugasi hard drive?