Preskoči na glavni sadržaj

Spavati kao beba

Djeca narastu, a mi zaboravimo kakva su bila kao novorođenčad. Sjećamo se da su bili slatki, ali zaboravimo onaj točan osjećaj koji bi nas obuzeo kad god bismo ih pogledali, kad god bi nam se nasmijali, kad god bi rekli: "Grrrl", kad god bi nas, opijeni mlijekom, pogledali preko dojke onim volim-te-mama-pogledom - i to je uglavnom razlog zašto poželimo imati još beba - jer su bebe toliko slatke da u trenu zaboravimo na nošenje 20 kilograma tereta na svojim leđima, odnosno trbuhu, da zaboravimo 25 sati trudova, bol epiziotomije koja može trajati godinama, da zaboravimo kako je to spavati 90 minuta u komadu, kako je to popiti dvije čaše vina ili se odvojiti od djeteta na nekoliko sati!


Istina, pamtimo samo sretne dane, mozak tako funkcionira. Ipak, moje tijelo pamti i one besane noći i ona dnevna spavanja na mojim grudima, i ono beskrajno nunanje i cjelonoćno pjevanje Zeke i potočića. Strah me toga kao što me strah elementarnih nepogoda - strah me da se potreba moje bebe za ceremonijama prije spavanja ne javi iznenada, intenzivno i da me ne onesposobi za normalno životno funkcioniranje.


Koliko sam se u prvoj trudnoći pripremala za muke dojenja (jer cijelim svojim bićem sam odlučila da ću dojiti što dulje), toliko se ovaj put pripremam za muke koje mogu razumijeti samo mame i tate nespavača. Premda je već sada je očito da je Juraj drugačiji od Franke, da je smireniji i strpljiviji, nisam se još riješila fobije koju mi je Franka prouzročila. Juraj, kad se probudi, niti ne plače, nego čeka poznato lice iznad krevetića, lice kojem se nasmije od uha do uha. Franka, čim bi otvorila oči, zaplakala bi kao vatrogasna sirena koja svijetu poručuje: "Glaaaaaadna saaaam!!!" U ova tri mjeseca njegova života nisam ga niti jednom actually uspavala - on se sam uspavljuje - zasad (kad god to izgovorim naglas, pitam se jesam li se urekla). Kad vidim da je umoran, odnesem ga u krevetić, dam mu dudu varalicu, pjevušim, srolam tetricu koju on zagrli (prvotna ideja je bila da mu tetrica drži dudicu koja je ispadala, ali njemu je postala mazilica), i to je to. Isto sam radila i s Frankom, ali ona bi, čim bi dotaknula krevetić, vrištala iz petnih žila: "Kmeeeeeee! Hoću da me nunaaaaš!" U vrlo kratkom vremenu me smotala oko malog prsta - ispočetka sam uživala u uspavljivanju, niti ne misleći da ću je nunati dvije godine, pa i kad bude imala petnaest kila (hello, spuštena stopala!)! Uglavnom, nametnula se kao i uvijek, a mi ju nismo uspjeli prisiliti na spavanje - dok Juraja niti ne moramo prisiljavati. Toliko o autoritetu i snazi odgojnih metoda u koje se zaklinju roditelji spavača. Velika tajna je out - nisu neki roditelji sposobniji od drugih, nego su neki dobili maloga spavača, a neki nisu! No, budući da sam negdje pročitala da i najbolje spavače roditelji mogu upropastiti lošim navikama, i da bebe ustaljuju ritam spavanja tek s tri mjeseca starosti, posegnula sam za knjigom Kako uspavati dijete (da, kao da ih nisam dovoljno na tu temu pročitala - džabe!).

Knjigu je napisala obitelj Sears koja se bavi pedijatrijom, i to na temelju svog osobnog i profesionalnog iskustva, kao i na temelju iskustava svojih pacijenata. Iako rečenicu "Dijete koje zavoli spavanje, zavoljet će život" smatram besmislenom, jer ne poznajem nikoga tko mrzi spavanje kao što ga mrzi Franka, niti poznajem ikoga tko voli život koliko ga ona voli, knjiga je zapravo najbolja koju sam čitala o toj temi, i preporučila bih ju svim zombijima koji bauljaju za svojom djecom i koji se svakodnevno predoziraju kofeinom u nadi da će se jednog dana naspavati. Najprije, sviđa mi se što autori vrlo brzo prelaze na stvar, i na samom početku ističu nedostatke "cry it out" metode koju većina knjiga o spavanju beba preporučuje. Naime, Searsovi tvrde da metoda puštanja djeteta da plače može natjerati dijete da prespava noć i postane zakleti spavač, ali i da može od njega stvoriti nesigurnog čovjeka koji se boji odvajanja i koji nema povjerenja u druge ljude, pa niti u svoje roditelje. OK, to mi zvuči logično, kao i njihovih pet koraka, i pet poglavlja, do usnulog djeteta:

1. Otkrijte mjesto na kojem vi i vaše dijete najslađe spavate
2. Naučiti prepoznati kada je vaše dijete umorno
3. Osigurajte sigurno i ugodno okružje koje potiče na spavanje
4. Osmislite rutinu prije polaska u krevet
5. Pomozite svojem djetetu da spava u duljim intervalima


Čini se jednostavno, zar ne? Možda roditelji ne mogu utjecati na narav svog djeteta, ali knjiga na zanimljiv i jednostavan način objašnjava roditeljima kako spavaju bebe, npr. da se bude češće u drugoj polovici noći jer tada spavaju u lakšoj REM fazi sna, navodi neke zanimljive podatke kao što je npr. podatak da je uspavljivanje šuškanjem ("Ššššš...") majkama urođeno, savjetuje roditeljima kako da kod djeteta stvore asocijacije na spavanje, te kojim alatima se mogu koristiti, pri tome neprestano naglašavajući da je svako dijete drugačije, da ne postoji univerzalno ispravni način uspavljivanja za svako dijete, kao što ne mora niti postojati jedna asocijacija djeteta na spavanje (često mame samo sebe pretvore u asocijaciju na spavanje, ili samo nunanje odaberu kao način uspavljivanja - mea culpa!), te naglašava važnost noćnog roditeljstva i uočavanje razlike između trenutne i zakašnjele reakcije (ne trčati čim beba zaplače, nego joj dati priliku da se sama umiri - što je ključno za cjelonoćno sretno spavanje!), te ističe utješnu rečenicu koju svi žele čuti - KAD TAD, I VAŠE ĆE DIJETE PRESPAVATI NOĆ! Hoće, zaista hoće - hvala Bogu, mogu to reći nakon dvogodišnjeg iskustva nespavanja!

Knjigu sam proučavala štreberski, a ono što sam odlučila zaista zapamtiti jest koliko je važno uspavljivanje gledati kao način kvalitetnog provođenja vremena s djetetom (svatko tko je dijete uspavljivao sat ili više zna koliko je teško uvjeriti se u to, pogotovo nakon napornog radnog dana), jer i uspavljivanjem stvaramo uspomene kod djece, uspomene na temelju kojih će oni uspavljivati svoju djecu jednog dana. Juraj zasad ima potencijal postati dijete koje voli spavati, i koje će se znati samo umiriti s vrlo malo nervoze, a Franka? Ona će nam još neko vrijeme zadavati probleme, jer, kao i kod druge izrazito temperamentne djece, kod nje se svaka životna promjena očituje u načinu spavanja. Zato ću i dalje čitati Vjeku i stotinu drugih priča za laku noć i trudit ću se ovih dana, kad me Franka naživcira svojim odugovlačenjem prije spavanja (iako je Zeko Vjeko malo skratio vrijeme uspavljivanja, bless him!), sjetiti da se samo boji da mama i tata sada više vole maloga bracu, pa ću je zagrliti i izljubiti još više nego sam to ranije činila, pokušavajući bar nakratko zaboraviti sve besane noći koje nam je priuštila.

P.S. Keksići su s bloga Reci peci - raspucanci s narančom.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...