Preskoči na glavni sadržaj

Pokloni za djecu for dummies

Što danas pokloniti djetetu, a da se ono stvarno oduševi, da se zabavi, a da poklon dobije i blagoslov roditelja - pitaju me često prijatelji koji ne skupljaju igračke s poda na dnevnoj bazi, a i sama se nađem u nedoumici kad poželim obradovati mališane svojih prijatelja ili rodbine. Neću lagati, volim i ja ovo doba godine, i već smo izljepili sve prozore s božićnim naljepnicama, ali me lagano hvata panika kad se sjetim svih ljudi koje ovog Božića želim obdariti - a djeca su najteža kategorija obdarenika! Ovim putem podijelit ću neke od ideja za poklone za najmlađe u nadi da će vam pomoći (nitko ne sponzorira ovaj post, da se razumijemo!), oni školskog uzrasta su mi tek nepoznanica (P.S. Ali, znam da su desetogodišnjacima fora majice s onim šljokicama/ljuskicama koje se mogu pomicati, i da vole slajmove - ako ne znate o čemu ja to, Google zna.)


Prvo pravilo - Manje je više (3+)

Kao da su od prvog dana odgajani po metodi preuzetoj iz pjesme Tata, kupi mi auto (da, znam da se ne zove tako zapravo), djeca danas žele sve i žele odmah. I medu, i zeku i jugovinil, što god to bilo. Zato, ne pokušavajte potrošiti hrpu novca na neku fantastičnu igračku, jer što ona bila skuplja, to manje vremena će dijete provesti igrajući se s njom - tako se bar često čini. Trenutno mi je omiljena igračka ova slikica s naljepnicama u bojama koja se može u TEDi-ju kupiti za 8 kuna. 8 kuna! Pa to je manje od prosječne čokolade! Doprinosi razvoju motorike (a sve danas mora biti edukativno, didaktičko ili senzorno, jelte), pomoću nje djeca uče i boje, a ono što će oduševiti svakog roditelja - dijete će se igrati s njom nekoliko sati i na kraju igranja možete je bez grižnje savjesti baciti u smeće, umjesto u kutiju s ostalim drangulijama koje je vaše dijete prikupilo u svom kratkom životu!


Drugo pravilo - Neka bude funkcionalno (0+)

Moja sestra dobila je od svoje kume prije dvadesetak godina jorgančić s likom Tine iz Letećih medvjedića - to je bio i ostao predivan poklon, a ostao je i funkcionalan. Tina je bila kul onda, kul je i sada. Iako jorgančić nije bio personaliziran (hm, recimo), do dana današnjeg nisam vidjela da netko ima takav jorgančić, a ako i ima, star je dvadeset godina, što ga čini još posebnijim. Zato, ako želite uložiti u nešto iznimno dekorativno, funkcionalno i za uspomenu i dugo sjećanje, odaberite personaliziranu dekicu ili jastučić branda Sovica, npr. - ovog Božića Juraj će dobiti svoju patchwork dekicu, baš kao što je seka za svoj prvi Božić dobila poplončić.



Treće pravilo - Nek bude bez baterija (1+)

Imamo doma jednu plastičnu pink peglu koju Franka pali samo kad želi naživcirati mamu, nisam sigurna zna li uopće čemu služe pegle - hvala, Marija! (Volimo te, Marija, unatoč pegli) Vječito joj sakrivam baterije ili peglu, ali ona opet misteriozno počne svirati, odnosno, alarmirati cijeli komšiluk. Hvala, Marija, još jednom. Dakle, ako već želite da poklon bude auditivan, neka to bude zanimljiva igračka koja na zabavniji i glasniji način oponaša stvarni život - pegla, kamion ili telefon - tako će ipak poslužiti i u edukativne svrhe.


Četvrto pravilo - Nek se ne sastoji od tisuću komadića (2+)

Ja prva volim slagalice, kunem se, ali nevjerojatno je kako se uvijek baš ta jedna vražja slagalica zagubi, i onda je cijelo kućanstvo traži, a dijete cmizdri jer nikad neće upotpuniti sliku Mede Pooha. Ma šalim se, slagalice su poklon koji uvijek iznova daje, i može ga se iskoristiti kao najbolje oružje protiv dosadnjikavosti i dječjeg zagubitisa i neodgovornitisa (preuzeto iz bilježnice bubanice), zato, ako ste spremni demonstrirati svoj vještine slaganja u trenutku kad dijete otvori poklon, bring it on!


Peto pravilo - Neka bude ekološki prihvatljivo (0+)

Ne mogu reći da sam zaluđena ekologijom (mea culpa! P.S. Recikliram!), ali ekologija je danas kod klinaca vrlo bitna. Od malih nogu, ako ne roditelji, crtići ih uče da treba čuvati planet Zemlju, pa bi bilo šteta ne iskoristiti i poklone za eko odgoj sljedećeg naraštaja. Neka oni budu bolji od nas, koji smo imali igračke od drveta, ali smo svejedno željeli one "prave" gumene barbike! Predivne drvene igračke možete pronaći na stranici Linit designa d.o.o., riječke male tvornice specijalizirane za proizvodnju igračaka i didaktičkog materijala - poželjet ćete ih sve kupiti - sebi! P.S. Poklonila sam nećakinji (10) drvenu ploču s igrom x-o i ona nije znala kakva je to igra. Da, i ja sam još uvijek šokirana.


Šesto pravilo - Nek bude ljepljivo (3+)

Ako nešto znam o trogodišnjacima, onda je to da sve što ima veze s ljepilom i bojom kod njih prolazi. Balončići od sapunice, kolaž, škarice, ljepila, šljokice, naljepnice za zid, naljepnice za prozor, sve je to izvor neopisive sreće - djece, dakako, ne roditelja. Šalim se, volimo naljepnice. P.S. Zvat ćemo vas kad ih bude trebalo odljepiti s namještaja. Ne šalim se.



Sedmo pravilo - Neka bude knjiga (0+)

Kad sam bila mala, voljela sam šarati po slikovnicama. Bila sam opsjednuta crtanjem, i crtala bih bilo gdje (tu je ljubav preuzela i sestra koja je zid obojala ujninim crvenim ružem), a ljubav prema pisanoj riječi došla je kasnije. Nije se tad kupovalo puno slikovnica kao danas, ali imale smo one bajke koje su imale alternativni kraj pa si sam mogao izabrati kako će priča završiti - nažalost, toliko sam ih išarala da ih je mama bacila, a ja nemam uspomenu na svoja prva bajkovita iskustva. Danas si jezik pregrizem svaki put kad učim svoje dijete da nije lijepo šarati po knjigicama, jer knjigice, ako se čuvaju, mogu biti predivan podsjetnik na djetinjstvo. (Franka nije rođena jučer pa mi iskopa s police knjigu Ivane Plechinger - onu koja na prvoj stranici ima njen potpis i srce koje je nacrtala - i kaže "A teta c'tala!" Franka 1, mama O.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...