Preskoči na glavni sadržaj

Pokloni za djecu for dummies

Što danas pokloniti djetetu, a da se ono stvarno oduševi, da se zabavi, a da poklon dobije i blagoslov roditelja - pitaju me često prijatelji koji ne skupljaju igračke s poda na dnevnoj bazi, a i sama se nađem u nedoumici kad poželim obradovati mališane svojih prijatelja ili rodbine. Neću lagati, volim i ja ovo doba godine, i već smo izljepili sve prozore s božićnim naljepnicama, ali me lagano hvata panika kad se sjetim svih ljudi koje ovog Božića želim obdariti - a djeca su najteža kategorija obdarenika! Ovim putem podijelit ću neke od ideja za poklone za najmlađe u nadi da će vam pomoći (nitko ne sponzorira ovaj post, da se razumijemo!), oni školskog uzrasta su mi tek nepoznanica (P.S. Ali, znam da su desetogodišnjacima fora majice s onim šljokicama/ljuskicama koje se mogu pomicati, i da vole slajmove - ako ne znate o čemu ja to, Google zna.)


Prvo pravilo - Manje je više (3+)

Kao da su od prvog dana odgajani po metodi preuzetoj iz pjesme Tata, kupi mi auto (da, znam da se ne zove tako zapravo), djeca danas žele sve i žele odmah. I medu, i zeku i jugovinil, što god to bilo. Zato, ne pokušavajte potrošiti hrpu novca na neku fantastičnu igračku, jer što ona bila skuplja, to manje vremena će dijete provesti igrajući se s njom - tako se bar često čini. Trenutno mi je omiljena igračka ova slikica s naljepnicama u bojama koja se može u TEDi-ju kupiti za 8 kuna. 8 kuna! Pa to je manje od prosječne čokolade! Doprinosi razvoju motorike (a sve danas mora biti edukativno, didaktičko ili senzorno, jelte), pomoću nje djeca uče i boje, a ono što će oduševiti svakog roditelja - dijete će se igrati s njom nekoliko sati i na kraju igranja možete je bez grižnje savjesti baciti u smeće, umjesto u kutiju s ostalim drangulijama koje je vaše dijete prikupilo u svom kratkom životu!


Drugo pravilo - Neka bude funkcionalno (0+)

Moja sestra dobila je od svoje kume prije dvadesetak godina jorgančić s likom Tine iz Letećih medvjedića - to je bio i ostao predivan poklon, a ostao je i funkcionalan. Tina je bila kul onda, kul je i sada. Iako jorgančić nije bio personaliziran (hm, recimo), do dana današnjeg nisam vidjela da netko ima takav jorgančić, a ako i ima, star je dvadeset godina, što ga čini još posebnijim. Zato, ako želite uložiti u nešto iznimno dekorativno, funkcionalno i za uspomenu i dugo sjećanje, odaberite personaliziranu dekicu ili jastučić branda Sovica, npr. - ovog Božića Juraj će dobiti svoju patchwork dekicu, baš kao što je seka za svoj prvi Božić dobila poplončić.



Treće pravilo - Nek bude bez baterija (1+)

Imamo doma jednu plastičnu pink peglu koju Franka pali samo kad želi naživcirati mamu, nisam sigurna zna li uopće čemu služe pegle - hvala, Marija! (Volimo te, Marija, unatoč pegli) Vječito joj sakrivam baterije ili peglu, ali ona opet misteriozno počne svirati, odnosno, alarmirati cijeli komšiluk. Hvala, Marija, još jednom. Dakle, ako već želite da poklon bude auditivan, neka to bude zanimljiva igračka koja na zabavniji i glasniji način oponaša stvarni život - pegla, kamion ili telefon - tako će ipak poslužiti i u edukativne svrhe.


Četvrto pravilo - Nek se ne sastoji od tisuću komadića (2+)

Ja prva volim slagalice, kunem se, ali nevjerojatno je kako se uvijek baš ta jedna vražja slagalica zagubi, i onda je cijelo kućanstvo traži, a dijete cmizdri jer nikad neće upotpuniti sliku Mede Pooha. Ma šalim se, slagalice su poklon koji uvijek iznova daje, i može ga se iskoristiti kao najbolje oružje protiv dosadnjikavosti i dječjeg zagubitisa i neodgovornitisa (preuzeto iz bilježnice bubanice), zato, ako ste spremni demonstrirati svoj vještine slaganja u trenutku kad dijete otvori poklon, bring it on!


Peto pravilo - Neka bude ekološki prihvatljivo (0+)

Ne mogu reći da sam zaluđena ekologijom (mea culpa! P.S. Recikliram!), ali ekologija je danas kod klinaca vrlo bitna. Od malih nogu, ako ne roditelji, crtići ih uče da treba čuvati planet Zemlju, pa bi bilo šteta ne iskoristiti i poklone za eko odgoj sljedećeg naraštaja. Neka oni budu bolji od nas, koji smo imali igračke od drveta, ali smo svejedno željeli one "prave" gumene barbike! Predivne drvene igračke možete pronaći na stranici Linit designa d.o.o., riječke male tvornice specijalizirane za proizvodnju igračaka i didaktičkog materijala - poželjet ćete ih sve kupiti - sebi! P.S. Poklonila sam nećakinji (10) drvenu ploču s igrom x-o i ona nije znala kakva je to igra. Da, i ja sam još uvijek šokirana.


Šesto pravilo - Nek bude ljepljivo (3+)

Ako nešto znam o trogodišnjacima, onda je to da sve što ima veze s ljepilom i bojom kod njih prolazi. Balončići od sapunice, kolaž, škarice, ljepila, šljokice, naljepnice za zid, naljepnice za prozor, sve je to izvor neopisive sreće - djece, dakako, ne roditelja. Šalim se, volimo naljepnice. P.S. Zvat ćemo vas kad ih bude trebalo odljepiti s namještaja. Ne šalim se.



Sedmo pravilo - Neka bude knjiga (0+)

Kad sam bila mala, voljela sam šarati po slikovnicama. Bila sam opsjednuta crtanjem, i crtala bih bilo gdje (tu je ljubav preuzela i sestra koja je zid obojala ujninim crvenim ružem), a ljubav prema pisanoj riječi došla je kasnije. Nije se tad kupovalo puno slikovnica kao danas, ali imale smo one bajke koje su imale alternativni kraj pa si sam mogao izabrati kako će priča završiti - nažalost, toliko sam ih išarala da ih je mama bacila, a ja nemam uspomenu na svoja prva bajkovita iskustva. Danas si jezik pregrizem svaki put kad učim svoje dijete da nije lijepo šarati po knjigicama, jer knjigice, ako se čuvaju, mogu biti predivan podsjetnik na djetinjstvo. (Franka nije rođena jučer pa mi iskopa s police knjigu Ivane Plechinger - onu koja na prvoj stranici ima njen potpis i srce koje je nacrtala - i kaže "A teta c'tala!" Franka 1, mama O.)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...