Jer osamdesete su bile godine

Moj tata ne čita knjige. Odnosno, on misli da ih čita, ali ne, ne čita ih zapravo. Prolista knjigu, baci oko na prve i posljednje stranice i onda izjavi ravnodušno da knjiga "I nije baš neka". Zato, kad je zatražio da mu iz knjižnice dopremi knjiga Drugi peron, četvrti kolosijek, svi smo, zabezeknuti, poželjeli saznati kakva to knjiga zanima našeg revnog čitača. Pretpostavljam da je za nju doznao iz dnevnih tiskovina, jer, vjerovali ili ne, on još uvijek koristi pisaću mašinu, a računalo ne zna niti upaliti. To ga ne zanima, kaže, i mi ne komentiramo dalje, znajući da je srce ostavio u osamdesetima. Otud valjda i mahnito zanimanje za knjigu Mirele Španjol Marković koja je, kao i naš otac, pretpostavila sam, jugonostalgičar.

Mirela Španjol Marković vodeća je poslovna savjetnica, direktorica i vlasnica tvrtke Ciceron komunikacije, a nakon priručnika za retoriku, knjiga Drugi peron, četvrti kolosijek njen je prvi roman, kojeg je silno željela napisati u spomen osamdesetima, i Slavoniji - vremenu i mjestima u kojima je odrastala. Roman je pisan u prvom licu, i, kako autorica reče, pun je autobiografskih momenata, onakvih da se nakon svake pročitane stranice vratiš na poleđinu knjige i upitaš autoričinu fotografiju: "Je li ti se to stvarno dogodilo?" Govori o njenom odrastanju u disfunkcionalnoj obitelji, o životu na selu, o masnim juhama i gradskim tetkama, pijanim djedovima, o miješanim brakovima pravoslavaca i katolika, o bolestima i slabostima, o osjećaju pripadnosti koji je izgubljen 1991. godine, zajedno s prvim ljubavima. Autorica pripada generaciji mojih roditelja, a ja volim priče o osamdesetima, naročito priče usamljenih ljudi, ali ova priča o simbolici vlakova koji su povezivali ljude i gradove ne tako davno, a kojima se danas nitko ne vozi, nije mi bila samo površno zanimljiva nego me baš ostavila ganutu.

Volimo misliti da naši roditelji prije nas nisu ni postojali, a ako se i potrudimo zamisliti njihove mlađahne verzije, teško je zamisliti da su voljeli i postojali baš kao što mi volimo i postojimo. Teško je zamisliti da su ikada bili neposlušni svojim roditeljima, našim djedovima i bakama, da su ikada bili krajnje neodgovorni, da su se ikada krišom ljubili u niši stare škole, baš kako smo i mi činili kad se za nas vezala sintagma mladost-ludost. Obožavam stare fotografije, posebno fotografije roditelja i njihovih prijatelja, Vreme, Barića, Zloće, Hajca, i često sam ih tijekom odrastanja ispitivala: "A gdje ste ovo? A što ste tu radili? A tko je ovo? A šta se tu slavilo?" Nije mene toliko zanimala priča koja stoji iza fotografije tate i dvije gajbe piva u mjesnom domu, nego sam čeznula za osmijehom koji bi mu se tada razvukao preko lica, onim vragolastim osmijehom koji može vratiti samo daleka uspomena. Nastojala sam redovito iz takvih osmijeha, naprežući očne jabučice, iščitati onu karakternu crtu mame i tate koju pred nama, djecom, nisu pokazivali, crtu koja je bila i ostala samo njihova, koja je ostavljena u osamdesetima. O nekim stvarima nisu nam nikada pričali. I mi smo s godinama zaboravili da su u nekoj državi koja više ne postoji ostali njihovi dječji snovi, da su u njoj slušane neke sada prezrene pjesme, da se živjelo načinom života koji nam je stran, da se voljelo i veselilo, i u rečenicu "Mi smo srušili vlastitu zemlju i stvorili novu, a ja je nisam stigla zavoljeti" buljila sam još dugo nakon što sam je pročitala. Nekako me povukla u ponor tih zaboravljenih godina, u kojima je ostalo ono najvragolastije od mojih roditelja, i nisam se iz njega odmah mogla izvući, nisam ni htjela. Nije moj tata jugonostalgičar, nego je samo nostalgičar - za jednom mladosti koja je naglo prekinuta, shvatila sam.

"Ljudi misle da je bolest izbor, da je depresija izbor, da je alkohol izbor. Osuđuju, zahtijevaju da svi budu normalni. Normalni. Moji roditelji uporno su si zagorčavali život tražeći tvrdoglavo od onog drugog da se promijeni, jednako bezuspješno ostavljajući nama u nasljedstvo uspomene na lupanja vratima, urlanje, uvrede, razbijene vaze."

O nekim stvarima nisu nam pričali, ali mi smo ipak čitale između redaka, pogotovo kad su u pitanju obiteljske stvari, kad je u pitanju - ljubav. Nisu nikada bili savršeni bračni partneri, i često se vidim kako ponavljam njihove obrasce ponašanja u odnosu prema mužu, boreći se iz petnih žila da napravim suprotno od onoga što bi, npr. moj otac napravio - ali, to su demoni s kojima se, vjerujem, prije ili kasnije, svatko od nas susretne. U našoj kući nije se tepalo "ljubavi, draga", nije se grlilo na dnevnoj bazi, druga su bila vremena, i nije se govorilo "Oprosti", ali uvijek je bilo istine - i u jecajima, i u smijehu. Da, možda su u mislima pobjegli od tuge, od rata, "spašavajući vlastiti mir", i možda ih nepotrebno podsjećamo na ono izgubljeno, ali jednu dobru stvar iz osamdesetih su nam ostavili u nasljeđe - sebe, svoju ljubav, takvu kakva jest, nesavršenu, pravu. Znam da je to zadnje što bi tata htio čuti, budući da mi je uvijek prigovarao što sam se "vezala za prvoga", ali možda sam, baš gledajući njih, i ja poželjela što prije imati nekog svog, nekoga s kime neću morati izmijeniti more rečenica da bi znao točno što mislim, nekoga tko će me voljeti i kad to nisam zaslužila, nekoga čiji "poljubac će za mene uvijek biti i ostati metafora za pravu ljubav". I možda sam se vezala premlada, možda sam bježala s fakulteta vlakom kući svaki vikend, i možda sam "zasnovala obitelj s ljubavi iz osnovne škole i zadovoljno živim životom malog čovjeka bez velikih snova o daljinama, karijeri, slavi, prekooceanskim iskustvima", ali nije to loš život, uvjeravam vas, dapače, takav prvi izbor i život u ljubavnom duetu toplo preporučujem.

"- I ne - bilo je posljednje što sam od nje čula - primati ljubav nije sve što nam treba za sreću. Treba je znati davati. Davati! - ponovila je gotovo u vrisku."

"Naučili smo u tim vlakovima više o ljudima i krajevima naroda i narodnosti naše tadašnje domovine nego iz istoimenih udžbenika, mnogo više nego što bi nas škola i naši profesori ikad mogli naučiti. U školi smo učili o rudnicima soli, broju stanovnika, planinama u Sloveniji... U vlakovima smo učili o životu, o tuzi rastanaka, o dijalektima, razbijali predrasude, stvarali predrasude, gledali ponosna lica roditelja koji su sinovima išli na zakletve. Bilo je među njima seljaka, ratara, koji bi tada jedini put napuštali svoje domove i štale s blagom, poljima, šumama. Prepuštali bi brigu o kokošima, mačkama i psima susjedima pa bi lijepo odjeveni, umornih lica od svakodnevnog ustajanja u zoru, ponosno pozdravljali čin odrastanja svojih sinova u vojsci koje se tada nitko nije sramio. Zakletva. Svetkovina muškosti. Parada bratstva i jedinstva, simbol jugoslavenstva. Uvertira zločina koji će se dogoditi dvadeset godina poslije."

"Srednjoškolske ljubavi, misliš da su vječne. Znaju biti tako snažne, fatalne, prve, zadnje. Misterij prvih pogleda kriomice ispod trepavica, klecanja koljena i prvi smušeni poljupci. Parovi koji se pamte. Kad se kasnije susretnemo, razdvojeni desetljećima, i dalje ćemo kao nekom čarolijom vidjeti uz lik onoga drugoga i sliku njegove prve ljubavi. [...] Vječni su ti naši prvi životni izbori. Kao neki znak raspoznavanja kad odlutamo svojim cestama da bismo se na nekim ponovnim susretima mogli ponovno prepoznati, zamrznuti u onim ljubavnim duetima koje smo činili kad smo imali petnaest, šesnaest, i ne znajući da ćemo zauvijek ostati tako spojeni u mislima i sjećanjima naših vršnjaka, sve i kad dožive neke zrele godine, a nekima od njih krhotine granate rastoče tijela u neshvatljivom vihoru rata koji ni tada ni mnogo poslije toga nećemo moći ni naslutiti. Razumjeti ga ionako nismo nikad naučili. Mi, generacija međunarodnih vlakova."