Nije Mara luda

"Ako niste vidjeli zadovoljne žene, tada treba da upoznate snašu Terzu. Ujutro, kad se probudi, a ne rani ona, jer joj nije nužda, provaljuška se u mekanom krevetu i uvijek još časkom promisli o svojem položaju, koji joj se čini zavidno lijep, i čudi se sama sebi, kako je sve, što je htjela, postigla. Jer može li biti išta ljepše nego biti bogata? A snaša Terza je bogata žena. Mislite li, da je mnogo radila i patila se, da do toga dođe? Ah, ne. Sve je snaša Terza stekla svojom okretnom ženskom pameti."

Gdje god da te život odvede, lijepo je vratiti se kući - ne nužno toj konkretnoj kući u kojoj si odrastao, nego bilo kojem mjestu na kojem si svoj na svome.  Jer, kad te život umori, moraš imati mjesto na kojem ti se duša može odmoriti. Moraš! Moraš samom sebi priznati odakle si krenuo, kome duguješ ono što jesi, poznavati svoje mjesto, poznavati svoje ljude. Za mene su to uvijek bile moje Našice, moj Martin.

Nakon tri mjeseca provedena s djecom, spakirala sam pelene, plišance i zeku Vjeku i došla kod svojih na ferije, u nadi da će djeca i dalje spavati istim ritmom, a da će promjena rutine i bakina kuhinja natjerati Franku da prekine štrajk glađu na koji se odlučila nakon što je postala velika sestra. 

Prvi korak terapije bila je šetnja po Martinu, sve do templarske crkvice koja na kraju sela čuva grobove naših najdražih. Misu za Martinje predvodio je momak kojeg znam iz školskih klupa. Nekada je pričao samo o tome kako će kupiti DeLorean (svi su tada htjeli biti Marty McFly, da se razumijemo), a sad je fratar. Vremena su se promjenila, selo se promjenilo, a ja? Ostala sam uvijek ista, uvijek imam osjećaj. Prošetala sam s Jurjem, sestrom i mužem starom cestom i zastala kraj svake kućice s početka stoljeća, znate, onih kućica s ganjkom, s molovanim zidovima. Gledam ih, ali ne vidim ih zapuštene - u mojoj glavi iz njih se čuje glasan smijeh, čuju se tanjuri koji se za kirvaj postavljaju na stol, Očenaš koji obitelji moli s gostima, pa zdravica i kuckanje čokančića. U jednoj od njih rodila se moja baka, u deseteročlanoj obitelji. Kuća više nije u našoj obitelji, naslijedila ju je obitelj jedne od bakinih sestara, ali ja se oduvijek s ulice naginjem i virim iza firangi, priželjkujući kakvo priviđenje duha nekog od nekadašnjih stanara. Tata mi nije puno pričao o toj grani obitelji, baka i djed umrli su dok je bio dječak, i sve što o njima zna su puke činjenice, a ono što mene zanima jest - kakva je bila prabaka Ana? Zašto je zavoljela pradjeda Ivana? Je li planirala imati osmero djece? Je li ikoje dijete izgubila? Jesam li joj u ičemu slična? 

Imam teoriju da svaki čovjek u životu ima najmanje jednu priču vrijednu pričanja, vrijednu prenošenja s koljena na koljeno - a to je uvijek priča o obitelji, jer priča o obitelji je priča o nama samima. Priznali mi ili ne, ono što nismo nasljedili od članova obitelji, naučili smo od njih, pogotovo loše navike i iritantne karakteristike. Stoga, vrlo je važno upoznati svoju prošlost - često ona nosi odgovore na temelju kojih možemo izgraditi sretniju budućnost.

Moja baka je umrla, i puno pitanja nikada joj nisam postavila. Možda ih nisam trebala postavljati, možda je neke stvari bolje ostaviti u zaboravu, a možda sam trebala samo sjesti i poslušati. Bake su nam često samo starice koje slabo pamte imena svojih unuka, koje divane s komšinicama preko plota ili idu na večernju prebirati po krunici - često zaboravljamo da su i one bile mlade, da su se svađale s mamom, da su nešto zamjerale dadi, da su nešto ili nekog u životu izgubile, da su imale snove, i da ih sanjaju dokle god su žive. 

Čini mi se da sam s bakom nepovratno izgubila jedan dio sebe, i iako znam da ona nije bila osoba koja si dopušta ranjivost, pa ni iskrenost, žao mi je što ju nikada nisam u potpunosti upoznala. Nisam upoznala nju kroz priče o njenoj obitelji, niti sam upoznala nju kroz priče o mjestu u kojem je odrasla. Mislila sam da sve znam, ta rodila se u ulici u kojoj sam i sama živjela na početku svog života, ali druga su to bila vremena. Iako su svekrve uvijek bile svekrve, mame nisu bile nemajke, i nisu svaku minutu u danu posvećivale djeci, niti ih je grizla savjest što su u polju pola dana, a djeca su se igrala po dvorištima, vraćajući se kući tek kad sunce nestane s vidika.

Sve poštivam, svoje ne uživam dovoljno. U svatovima se ne 'vatam rado u kolo, nisam nikad išla na folklor i ne znam plesati kukunješće, ne znam sve tamburaške hitove, više volim šunku, nego čvarke, ne mogu rakiju ni pomirisati, u govoru rabim 'h' i nikada ne izbjegavam sibilarizaciju - daleko sam vam ja od Šokice. Srećom, moja majka ozbiljno naginje Šokadiji i ona, i njena majka, zadnja su mi prilika da naučim nešto o svojim ljudima.

 

Već četvrt stoljeća knjiga Portreti nepoznatih žena stoji na DIK-ovom regalu moje mame, a ja sam je tek sad uzela u ruke. Valjda to tako ide, prava knjiga ti se uvijek nađe u rukama u pravom trenutku. Za Maru Švel-Gamiršek nisam čula u školi, općenito, malo je hrvatskih književnica prošetalo našim čitankama. I dok je za Kozarca je čuo svaki đak, Mara je ostala nepoznanica, još otkako joj je djelovanje zabranjeno 1945. godine. Rođena je 1900. u Srijemskoj Mitrovici, a život je provela u Vrbanji, na granici sa Srbijom. Nazvali su je šokačkom Selmom Lagerlof i smatra se najboljim perom šokačke proze, predvodnicom šokačkog ženskog pisma.

Portreti sadržavaju poglavlja Bakin Badnjak, Snaša Terza, Snaša-Terzina posljednja ljubav, Mati, Udovica, Mara Sklata, Bez Uskrsa, Gospođa Jasna, Gospođa Nada je bila mati, Gospođa Marija, Moja teta Elizabet, Rankin grijeh, Epizoda, Zimska priča - priče su to o običnim seoskim ženama, kakva je i sama Mara bila. Nekako, dok ih čitam, čini mi se kao da ih je napisala moja mama u suradnji s bakom, jer Marine priče nalik su njihovim pričama. Uvijek su tu bile neke tarabe za preskočiti, uvijek je tu bila neka nemoguća ljubav između gazdine kćeri i kakvog siroma'a, uvijek su tu bile neke gizdave snaše s  boli u duši. Mara Švel-Gamiršek nije imala namjeru stvoriti heroinu, njene nepoznate žene tek su živo upozorenje ili slatki podsjetnik na ženske slatke tajne, na ženske sekiracije, htijenja i žrtve - na ono što nosimo na srcu i onda kad nas svi zaborave. Čitanje ovih priča za mene je bio pravi povratak kući, povratak zavičaju kojeg cijenim tek posljednjih godina, zavičaju čije priče i običaje bih željela očuvati za svoju djecu, baš kao što je željela, i uspjela, očuvati Šokica Mara. Vječna joj hvala na tome.