Ma kome uopće trebaju kauboji?

Kad god bi se na televiziji prikazivali Mostovi okruga Madison, moja bi se majka raspekmezila i ganuto ridala čim bi ekran prekrio veliki Clint Eastwood. Volim gledati filmove s mamom, ali u Mostovima nikad nisam uživala - štoviše, film je uvijek u meni izazvao nervozu i oko cijele afere Francesce i Roberta Kincaida nastala bi tolika rasprava da se, da vam iskreno velim, velike većine filma niti ne sjećam. Godinama mi je mama pokušavala utuviti u glavu da nema ljubavi kao što je majčina, da majka toliko voli dijete da se odriče i ljubavi svog života zbog njega. No, krasno. Jadna djeca, dakle, nek žive ostatak života s grižnjom savjesti jer im je mama bila nesretna dvadeset godina! I kojeg vraga im je uopće morala opisivati gdje je sve vodila ljubav s muškarcem koji nije njihov otac i objašnjavati im tko je ona zapravo bila, kad im to nije poželjela pojasniti za života?! Čim bi netko spomenuo Mostove okruga Madison, meni bi se digao tlak. I tako godinama.

Da, znam, bila sam dijete, i Mostove sam gledala očima djeteta koje tek uviđa da nije poznavalo vlastitu mater, a nije ju nikad zapitalo ni kako je, o čemu sanja. Sad sam žena i majka (kraljica nisam, hodam znojna i popiškita pola dana) i tek sad vidim svoju majku kao ženu - kao ženu koja treba strast, koja ima želje, koja ima svoje čežnje i tuge. Nemojte me pogrešno shvatiti - ako je moja majka imala aferu s nekim kaubojem, ne želim to nikada saznati - ali, zbog mame sam dala Mostovima novu šansu, i to u izvornom obliku, onom Roberta Jamesa Wallera.

Nisam nikad vjerovala u ljubav na prvi pogled, mislim da se na nju pozivaju ljudi koji prebrzo uskoče s neznancem u krevet. Ne možeš nekoga zavoljeti u dvadeset četiri sata, ma u što god me Francesca uvjeravala. Možeš ga poželjeti, možeš se zatelebati, ma može ona reći da je seks s njim duhovno iskustvo, ali sigurna sam da bi njena zaluđenost splasnula da je pošla za Robertom, da mu je koji put oprala gaće i da joj je on koji put prdnuo pod poplunom, ili je ostavio doma samu i otišao na tekmu. Ali, da! Ta neostvarena ljubav je nešto najžalosnije na svijetu i razumijem zašto su sve žene svijeta pale na priču o zapuštenoj kućanici i posljednjem kauboju koji žilavo i snažno vodi ljubav s njom četiri dana, dok joj je muž na putu. Takav zanos, takvo prepuštanje i takvu intimu svaka žena želi, bila kućanica, ili kraljica. Žena želi čvrste ruke oko struka, želi da ju muškarac ne samo sluša, nego i čuje, želi da netko čitavog života čezne za njom, želi se osjećati ženom. Međutim, ne znam za vas, ali ja ne želim potratiti život na ljubav bez strasti, ljubav bez intime i bez dosadne svakodnevice koja ponekad kvari romantiku - i to je život. Sa svojim mužem sam petnaest godina, znam sve njegove priče, i on zna moje, doista završavamo jedno drugome rečenice, čak i one neizgovorene, vidjela sam ga u svim izdanjima - kad je imao manje kila od mene, i sada, kad spada u tešku kategoriju - vidjela sam ga sretnog i nesretnog, nervoznog i smirenog, bila sam uz njega kad je na faksu padao ispite, ali i kad je završio faks, svađali smo se brutalno, i uvijek mirili, bio mi je potpora kad sam se odselila u Šibenik, ostavio je sve i doselio se za mnom, oprala sam mu i gaće i preokretala očima dok je prdio, i mogu vam reći jedno - to je ljubav - realna, duboka i bezuvjetna. Možda nije kul kao Clint, možda ne recitira poeziju, možda se ne kreće kao vjetar, ne puši Camel i nije kauboj, ali meni je on sve - moj najbolji prijatelj, ljubavnik, partner, otac moje djevojčice, i u njegovim rukama ću se uvijek osjećati kao žena, čak i kad sam po cijeli dan znojna i popiškita. Možda je i Francesca trebala pomnije pogledati svojeg muža, možda bi u njemu pronašla ono što ju je ponukalo da se uda za njega, možda su mogli razgovarati, možda je mogla u njemu probuditi muškarca kojeg je trebala, možda je mogla biti sretna i ne pitati se cijeloga života što bi bilo...

"Stajao je i zurio u nju dok je "Harry" nestrpljivo brenčao na vrućini. Ni jedno od njih nije se pokrenulo - već su se oprostili. Samo su se gledali - supruga farmera iz Iowe i jedan od posljednjih kauboja. Stajao je tako tridesetak sekundi i njegovim fotografskim očima ništa nije promaknulo, snimile su sliku koju nikada neće izgubiti."

"Nisam siguran da si u meni, ili da sam ja u tebi, niti da te posjedujem. U svakom slučaju, ne želim te posjedovati. Mislim da smo oboje u jednom drugom biću koje smo sami stvorili, a zove se "mi"."

"Baš radi toga sam na ovom planetu, u ovom trenutku, Francesca. Ne zato da putujem ili fotografiram, nego da tebe ljubim. Sada to znam. Padao sam, negdje u nekom drugom vremenu, s ruba nekog krasnog, visokog mjesta mnogo više godina nego što sam ih proživio u ovom životu. I sve te godine padao sam prema tebi."

"Sjedeći na svoj šeszdeset sedmi rođendan pored prozora, Francesca je promatrala kišu i prisjećala se. Odnijela je svoj konjak u kuhinju i na trenutak zastala zagledavši se točno u ono mjesto na kojem su oboje bili stajali. Osjećaji su je posve svladali, kao i uvijek na taj dan. Bili su toliko jaki da se svega i u svim pojedinostima usuđivala prisjećati samo jedanput na godinu, inače joj mozak vjerojatno ne bi izdržao te emocionalne udarce."