Preskoči na glavni sadržaj

I ja sam mama!

Sutra je Majčin dan. I možda vam taj dan ne znači puno, možda tek priziva sjećanja na vrtićke i školske dane kada ste svojim rukicama majkama izrađivali čestitke. I sama sam tek nedavno spoznala važnost tog dana kojeg slavimo svakog svibnja, i to tek kad sam i sama postala majka (znam, ni ja još nisam toga u potpunosti svjesna). I mene netko zove mamom (iako nesvjesno, ali svejedno), i mene netko uzima zdravo za gotovo (iako ju dojim i gojim po cijeli dan), i sve više i više uživam u toj ulozi. A uzor u tome svakako mi je moja majka, kojoj možda nisam nikada ranije priznala utjecaj koji je imala, i još ima, na mene. Nosila me pod srcem i usadila je u mene sve ono najbolje što je znala i imala - i nikada joj dovoljno neću moći zahvaliti! Da nije bilo njene ljubavi i truda, ne bih ni ja spoznala radost majčinstva!

U trudnoći sam se udebljala 16 kg, i zadnjih nekoliko zaljepilo se za mene, što od sladoleda pomoću kojeg sam preživljavala hormonalno ljeto, što od dojenja koje je uvećalo moje ionako bujne i problematične grudi, i ništa ne mogu obući i izbjegavam zrcala - ali, moje dijete danas ima preko osam kilograma, zdrava je djevojčica koju mamino mlijeko iznimno veseli - zato volim biti mama!

Porod je bio jako težak, i bolan, i naporan, i mislila sam da je to najteže što ću u životu napraviti - ali, moja je Franka vrisnula zdravim plućima, pokakala se babici i papuču i odmah nasmijala cijelu salu - zato volim biti mama!


Franka se budi noću svakih sat vremena, a i tek je nedavno počela po danu spavati, što će reći da se nisam naspavala mjesecima, i imam podočnjake, sve zaboravljam i smušena sam - ali, imam sreću držati svoju bebu u rukama dok spava, slušati njeno slatko hrkanje i uživati u svakom njenom dahu - zato volim biti mama!

Dan mi se pretvorio u niz presvlačenja, mijenjanja pelena, dojenja, kuhanja kašica, gledanja crtića, pjevanja pjesmica, nunanja i uspavljivanja, i nemam nimalo vremena za sebe, ponekad ni za muža - ali, moja Franka je pametnica koja nas iz dana u dan sve više iznenađuje i sve više nasmijava, i muž i ja uživamo u životu kojeg smo stvorili i koji je obogatio naš život i udvostručio našu ljubav - zato volim biti mama!

Sva ova ljubav i radost, a tek joj je osam mjeseci - što li nas tek čeka!

Zagrlite danas svoje majke, i zahvalite im na svemu - one ne trebaju cvijeće, ni čokolade, samo vaše poljupce i zagrljaje!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...