Preskoči na glavni sadržaj

Ma kome uopće trebaju kauboji?

Kad god bi se na televiziji prikazivali Mostovi okruga Madison, moja bi se majka raspekmezila i ganuto ridala čim bi ekran prekrio veliki Clint Eastwood. Volim gledati filmove s mamom, ali u Mostovima nikad nisam uživala - štoviše, film je uvijek u meni izazvao nervozu i oko cijele afere Francesce i Roberta Kincaida nastala bi tolika rasprava da se, da vam iskreno velim, velike većine filma niti ne sjećam. Godinama mi je mama pokušavala utuviti u glavu da nema ljubavi kao što je majčina, da majka toliko voli dijete da se odriče i ljubavi svog života zbog njega. No, krasno. Jadna djeca, dakle, nek žive ostatak života s grižnjom savjesti jer im je mama bila nesretna dvadeset godina! I kojeg vraga im je uopće morala opisivati gdje je sve vodila ljubav s muškarcem koji nije njihov otac i objašnjavati im tko je ona zapravo bila, kad im to nije poželjela pojasniti za života?! Čim bi netko spomenuo Mostove okruga Madison, meni bi se digao tlak. I tako godinama.


Da, znam, bila sam dijete, i Mostove sam gledala očima djeteta koje tek uviđa da nije poznavalo vlastitu mater, a nije ju nikad zapitalo ni kako je, o čemu sanja. Sad sam žena i majka (kraljica nisam, hodam znojna i popiškita pola dana) i tek sad vidim svoju majku kao ženu - kao ženu koja treba strast, koja ima želje, koja ima svoje čežnje i tuge. Nemojte me pogrešno shvatiti - ako je moja majka imala aferu s nekim kaubojem, ne želim to nikada saznati - ali, zbog mame sam dala Mostovima novu šansu, i to u izvornom obliku, onom Roberta Jamesa Wallera.



Nisam nikad vjerovala u ljubav na prvi pogled, mislim da se na nju pozivaju ljudi koji prebrzo uskoče s neznancem u krevet. Ne možeš nekoga zavoljeti u dvadeset četiri sata, ma u što god me Francesca uvjeravala. Možeš ga poželjeti, možeš se zatelebati, ma može ona reći da je seks s njim duhovno iskustvo, ali sigurna sam da bi njena zaluđenost splasnula da je pošla za Robertom, da mu je koji put oprala gaće i da joj je on koji put prdnuo pod poplunom, ili je ostavio doma samu i otišao na tekmu. Ali, da! Ta neostvarena ljubav je nešto najžalosnije na svijetu i razumijem zašto su sve žene svijeta pale na priču o zapuštenoj kućanici i posljednjem kauboju koji žilavo i snažno vodi ljubav s njom četiri dana, dok joj je muž na putu. Takav zanos, takvo prepuštanje i takvu intimu svaka žena želi, bila kućanica, ili kraljica. Žena želi čvrste ruke oko struka, želi da ju muškarac ne samo sluša, nego i čuje, želi da netko čitavog života čezne za njom, želi se osjećati ženom. Međutim, ne znam za vas, ali ja ne želim potratiti život na ljubav bez strasti, ljubav bez intime i bez dosadne svakodnevice koja ponekad kvari romantiku - i to je život. Sa svojim mužem sam petnaest godina, znam sve njegove priče, i on zna moje, doista završavamo jedno drugome rečenice, čak i one neizgovorene, vidjela sam ga u svim izdanjima - kad je imao manje kila od mene, i sada, kad spada u tešku kategoriju - vidjela sam ga sretnog i nesretnog, nervoznog i smirenog, bila sam uz njega kad je na faksu padao ispite, ali i kad je završio faks, svađali smo se brutalno, i uvijek mirili, bio mi je potpora kad sam se odselila u Šibenik, ostavio je sve i doselio se za mnom, oprala sam mu i gaće i preokretala očima dok je prdio, i mogu vam reći jedno - to je ljubav - realna, duboka i bezuvjetna. Možda nije kul kao Clint, možda ne recitira poeziju, možda se ne kreće kao vjetar, ne puši Camel i nije kauboj, ali meni je on sve - moj najbolji prijatelj, ljubavnik, partner, otac moje djevojčice, i u njegovim rukama ću se uvijek osjećati kao žena, čak i kad sam po cijeli dan znojna i popiškita. Možda je i Francesca trebala pomnije pogledati svojeg muža, možda bi u njemu pronašla ono što ju je ponukalo da se uda za njega, možda su mogli razgovarati, možda je mogla u njemu probuditi muškarca kojeg je trebala, možda je mogla biti sretna i ne pitati se cijeloga života što bi bilo...

"Stajao je i zurio u nju dok je "Harry" nestrpljivo brenčao na vrućini. Ni jedno od njih nije se pokrenulo - već su se oprostili. Samo su se gledali - supruga farmera iz Iowe i jedan od posljednjih kauboja. Stajao je tako tridesetak sekundi i njegovim fotografskim očima ništa nije promaknulo, snimile su sliku koju nikada neće izgubiti."

"Nisam siguran da si u meni, ili da sam ja u tebi, niti da te posjedujem. U svakom slučaju, ne želim te posjedovati. Mislim da smo oboje u jednom drugom biću koje smo sami stvorili, a zove se "mi"."

"Baš radi toga sam na ovom planetu, u ovom trenutku, Francesca. Ne zato da putujem ili fotografiram, nego da tebe ljubim. Sada to znam. Padao sam, negdje u nekom drugom vremenu, s ruba nekog krasnog, visokog mjesta mnogo više godina nego što sam ih proživio u ovom životu. I sve te godine padao sam prema tebi."

"Sjedeći na svoj šeszdeset sedmi rođendan pored prozora, Francesca je promatrala kišu i prisjećala se. Odnijela je svoj konjak u kuhinju i na trenutak zastala zagledavši se točno u ono mjesto na kojem su oboje bili stajali. Osjećaji su je posve svladali, kao i uvijek na taj dan. Bili su toliko jaki da se svega i u svim pojedinostima usuđivala prisjećati samo jedanput na godinu, inače joj mozak vjerojatno ne bi izdržao te emocionalne udarce."

Primjedbe

  1. baš si blesava. eto. pozdrav od brankine bff :P

    OdgovoriIzbriši
  2. Jedan od tvojih najboljih postova. Mislim da svaka žena traži ovakvog supruga / muškarca kakvog ti imaš... Sretnice :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e