Preskoči na glavni sadržaj

Spotlight!

Biti ozbiljni filmofil s malom bebom gotovo je nemoguće, ne zato što nemamo vremena, nego zato što se premoreni onesvijestimo čim strpamo bebu u krevetić. No, odlučili smo to promijeniti, i jednostavno pogledati film - na rate! Prvi na popisu bio je, dakako, ovogodišnji pobjednik na Oscarima - Spotlight! Prethodno sam, kao pravi control freak, proguglala Boston Globe i kardinala Lawa te prokomentirala (glasno) temu zlostavljanja djece od strane svećenika na obiteljskom ručku - tako mi to radimo.
 
 
Spotlight je naziv tima koji unutar bostonskog Globea istražuje mjesecima određenu temu i otkriva šokantne priče. Početkom 2002. objavili su tako priču o 80 katoličkih svećenika koji su u katoličkom Bostonu zlostavljali djecu i koji nisu bili udaljeni iz službe, nego samo premješteni, dok bi Crkva sklapala nagodbe i davala mizerne odštete obiteljima čija djeca su se, uslijed zlostavljanja, borila s ovisnošću godinama, tj. barem ona koja nisu počinila samoubojstvo. Osim same teme, i šokantne brojke, film ne nudi mnogo - tek osrednje kadrove, puno dijaloga i trunčicu dramatike koja bi prošla nezapaženo bez imena kao što su Mark Ruffallo, Michael Keaton i Rachel McAdams. Oscari su stvar politike odavno, što ne znači da film ne trebate pogledati - naprotiv, morate - baš zbog iznimno važne teme!
 


Mnogi će se katolici obeshrabriti ovim filmom, baš kao što su se obeshrabrili mnogi i u trenutku objave članka. I trebamo se obeshrabriti, ali koliko god se uvjeravali da je to stvar Crkvenog vrha i da mi tu ništa ne možemo, mi smo, također, odgovorni za ponašanje naših svećenika. Često mislimo da su svećenici nadljudi, i darujemo im bezuvjetno povjerenje - zato toliko boli kad ga oni iznevjere. Da, i oni lažu, kradu, varaju, zlostavljaju - griješe, ali mi smo dužni uočiti grijeh kod svoje braće, dužni smo vikati i poduzeti sve da se on ne ponovi - jer tim grijehom pogođen je onaj tko ga čini, i onaj kome se čini, i čitave obitelji, čitava zajednica. Zato neću prestati ići na svetu misu - ta ona je sveta po Isusu, a ne po svećeniku čija vjera je na izmaku snaga. Neću prestati vjerovati u Boga samo zato što svećenika napastuje Sotona. Molit ću za njega. A oprostiti? Oprostit će im dragi Bog, ako se ikada pokaju, Njegovo je milosrđe neizmjerno veliko! Moje, ipak - nije.
 
 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e