Preskoči na glavni sadržaj

Spotlight!

Biti ozbiljni filmofil s malom bebom gotovo je nemoguće, ne zato što nemamo vremena, nego zato što se premoreni onesvijestimo čim strpamo bebu u krevetić. No, odlučili smo to promijeniti, i jednostavno pogledati film - na rate! Prvi na popisu bio je, dakako, ovogodišnji pobjednik na Oscarima - Spotlight! Prethodno sam, kao pravi control freak, proguglala Boston Globe i kardinala Lawa te prokomentirala (glasno) temu zlostavljanja djece od strane svećenika na obiteljskom ručku - tako mi to radimo.
 
 
Spotlight je naziv tima koji unutar bostonskog Globea istražuje mjesecima određenu temu i otkriva šokantne priče. Početkom 2002. objavili su tako priču o 80 katoličkih svećenika koji su u katoličkom Bostonu zlostavljali djecu i koji nisu bili udaljeni iz službe, nego samo premješteni, dok bi Crkva sklapala nagodbe i davala mizerne odštete obiteljima čija djeca su se, uslijed zlostavljanja, borila s ovisnošću godinama, tj. barem ona koja nisu počinila samoubojstvo. Osim same teme, i šokantne brojke, film ne nudi mnogo - tek osrednje kadrove, puno dijaloga i trunčicu dramatike koja bi prošla nezapaženo bez imena kao što su Mark Ruffallo, Michael Keaton i Rachel McAdams. Oscari su stvar politike odavno, što ne znači da film ne trebate pogledati - naprotiv, morate - baš zbog iznimno važne teme!
 


Mnogi će se katolici obeshrabriti ovim filmom, baš kao što su se obeshrabrili mnogi i u trenutku objave članka. I trebamo se obeshrabriti, ali koliko god se uvjeravali da je to stvar Crkvenog vrha i da mi tu ništa ne možemo, mi smo, također, odgovorni za ponašanje naših svećenika. Često mislimo da su svećenici nadljudi, i darujemo im bezuvjetno povjerenje - zato toliko boli kad ga oni iznevjere. Da, i oni lažu, kradu, varaju, zlostavljaju - griješe, ali mi smo dužni uočiti grijeh kod svoje braće, dužni smo vikati i poduzeti sve da se on ne ponovi - jer tim grijehom pogođen je onaj tko ga čini, i onaj kome se čini, i čitave obitelji, čitava zajednica. Zato neću prestati ići na svetu misu - ta ona je sveta po Isusu, a ne po svećeniku čija vjera je na izmaku snaga. Neću prestati vjerovati u Boga samo zato što svećenika napastuje Sotona. Molit ću za njega. A oprostiti? Oprostit će im dragi Bog, ako se ikada pokaju, Njegovo je milosrđe neizmjerno veliko! Moje, ipak - nije.
 
 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...
Objavi komentar
Pročitajte više

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...
Objavi komentar
Pročitajte više

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...
Objavi komentar
Pročitajte više

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...
Objavi komentar
Pročitajte više

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...
Objavi komentar
Pročitajte više