Preskoči na glavni sadržaj

Kako biti najbolji kum

Uoči svog vjenčanja pisala sam puno o idejama za vjenčanje, savjetima za kume i svemu što taj poseban dan može učiniti još ljepšim! Došlo je vrijeme da podijelim i nekoliko savjeta za testosteronski dio priče - za sve one koji se pitaju što li je uopće zadaća kuma na svadbi, i kako biti najbolji kum u povijesti kumstva!

Momci se ne pripremaju za vjenčanje kao žene - relativno lako odluče se za odijelo, cipele i poneki modni detalj kao što je remen ili sat - najčešće sve kupe u jednoj trgovini i idu kući pjevajući. Ne znam sanjaju li oni o cvjetnim aranžmanima uopće i zamišljaju li savršene pozivnice, ali znam da mnogi od njih vrlo rado sve sitnice prepuste ljepšim polovicama, tek dajući tu i tamo neki (neobvezujući) sud.


Za muški dio populacije žešće pripreme za svadbu počinju momačkom večeri. Oni ekstravagantni poželjet će striptizete koje iskaču iz nečega, a oni skromniji zadovoljit će se večeri provedenom s ekipom i gajbama piva, bacajući se na koljena na Mišu Kovača. A koja je zadaća kuma u svemu tome? Kum mora odvesti sve te gajbe na mjesto događaja, pribaviti domaću šljivu, pobrinuti se da večer prođe bez hitnih intervencija vatrogasaca, policije ili, ne daj, Bože, hitne pomoći i dovesti mladoženju kući u jednom komadu. Ukoliko ste kum i želite pokloniti svom kumu nešto što će mu dobro doći u bračnoj luci - nabavite mu tablete za glavobolju (da izliječi ženinu glavobolju), pregaču ili pladanj (da joj tu i tamo odnese doručak u krevet, čepiće za uši (da joj ih gurne u uho prije nego li hrkanje počne), ili mu poklonite knjigu tipa Sve što muškarac mora znati Olivera Kuhna.


Nakon što ste išli s mladoženjom u shopping i obavili momačku večer, vrijeme je da se ozbiljnije pozabavite govorom koji ćete održati na svadbi. Pod utjecajem američkih filmova, i kod nas se počelo od govora kuma puno očekivati. Nekada ranije kum je samo znao reći "Živjeli mladenci!" i rulja bi se oduševila, a danas on mora biti duhovit, kratak, jasan, simpatičan, mora savjetovati mladence i, po mogućnosti, rasplakati barem 20% uzvanika. Na webu možete pronaći čitave siteove posvećene samo kumovom govoru. Ja vam, pak, savjetujem, da govorite iz srca - ako treba, i improvizirajte!, tada će emocija biti stvarna i mladenci će vaš govor pamtiti do kraja života. Ako uspijete i nasmijati pokojeg gosta ili vas uhvati trema i potpuno se zablokirate, zavladat će euforija!


Osim govora, sve je popularnije da kum izvede neku spačku ili iznenađenje, nešto što će dati poseban štih večernjoj zabavi - tako kumovi sve češće rade bakljade ili okupe bend prijatelja i izvedu nešto specijalno za mladence. Ukoliko niste dorasli tome i nemate glazbenog talenta, ne upuštajte se u to - izvedite stand up, osmislite dražbu najpoželjnijeg single muškarca na svadbi i tako prikupite sredstva za medeni mjesec mladenaca ili jednostavno organizirajte kviz koji će zabaviti publiku.


Osim što ćete uljepšati svadbeno slavlje, na vama je i da izdašno darivate mladence. Danas je prosjek da kum daruje između 2 do 3 tisuće kuna (bar u našim skromnim krugovima), ovisno o vašim primanjima. Dakako, nije u šoldima sve, poklonite i mladencima nešto osobno, nešto će im krasiti stan i podsjećati ih da u vama imaju vječnog prijatelja. Dobra ideja su posteri koje možete nabaviti npr. na 20 deka ljubavi, a koji se lako personaliziraju, nisu preskupi i lijepa su uspomena!


Ako ste sve to uspjeli obaviti, čestitam, vi ste sretan i spretan kum! Živjeli!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e