Preskoči na glavni sadržaj

Dugo sanjani novi život

Neke se stvari ne mogu opisati riječima – ljubav majke, zagrljaj nekoga koga dugo nismo vidjeli, ostvarenje nečega o čemu sanjamo godinama. Iskreno, nisam mislila da će ikada doći ovaj dan i teško mi je sabrati se i reći sve što se reći mora.

U Šibenik sam se doselila prije gotovo tri godine, nakon što sam godinu dana bezuspješno tražila posao. Tog dana u siječnju u Šibenik su me dovezli, zajedno sa starim televizorom i grijalicom na struju, mama i tata. Nakon potrage za stanom, izabrala sam stančić, točnije, sobu, od petnaestak kvadrata, s pločicama na podu, s dvije grijače ploče umjesto štednjaka. Grad me dočekao s burom, a roditelji su me morali ostaviti u stanu i vratiti se kući. Tog dana svi smo plakali, a ostatak vikenda nisam se mogla prisiliti da išta pojedem. Samo sam sjedila na starom kauču i plakala od nemoći. Naposljetku sam se sabrala samo zato jer se nisam prvoga dana na novom poslu htjela pojaviti s natečenim očima.

Tako je počela moja karijera pravnika. Kad sam upisivala pravni fakultet, nisam niti pomišljala na žrtve koje ću možda u budućnosti morati podnijeti da bih radila u struci. Ta pravo je širok pojam, i pravnika treba imati svaka tvrtka – glasile su poznate parole. Uostalom, svi smo htjeli biti odvjetnici poput Ally McBeal – samo što onda pojma nismo imali da je, da bismo otvorili odvjetnički ured, potrebno položiti pravosudni ispit i najmanje tri godine raditi u odvjetničkom uredu ili u pravosuđu, barem ako ne želimo sami masno platiti upis u Odvjetničku komoru. Eh, da. 

 Ovo je sve što nosim iz svog ureda

Ne mogu reći da sam se na poslu u potpunosti pronašla. Još uvijek, nakon godina radnog iskustva, često nemam pojma što radim i redovito kopam po literaturi ili hvatam iskusnije kolege za rukav. Jer, pravo doista jest širok pojam, i ne mogu zamisliti da će ikada doći dan u kojem ću moći reći da pravom vladam u potpunosti. Ipak, ovdje sam stekla potrebno iskustvo, uspješno položila pravosudni ispit, popela se stepenicu više. Dala sam svoj maksimum, u to sam sigurna.

 OK, kad osječki komarci zagrizu, poželjet ću na sekundu imati ovakav pogled

Život u Šibeniku nije mi bio lak. Prvih mjesec dana na poslu sam sjedila na klupčici u hodniku, jer nisu imali mjesta za mene, da bih potom dobila stolicu u knjižnici. Putem s posla plakala sam znajući da me u stanu nitko ne čeka i da ću večer opet provesti uz Skajp. Tek sam nakon mjesec dana upoznala Anu - koja mi je postala kolegica i kompanjon za kavu. Ona je isto bila vježbenica, ali na drugom tijelu, i mogla me razumjeti. Kava s njom bila mi je najsvjetlija točka u danu. Prigrlila me, upoznala sa svojim prijateljima i ostala mi prijateljica do dana današnjeg. Nedjeljom sam išla na mise u šibensku katedralu, izvikati se na Boga, i slušati zbor koji je zvučao kao da mu je potrebna potpora. Ipak, dva tjedna skupljala sam hrabrost da ih pitam mogu li im se pridružiti. Nakon mise prišla sam veseloj grupi i za rukav povukla jednu od djevojaka (kasnije sam saznala da se zove Bruna), i već sljedećeg utorka bila sam zborašica. Na zboru sam upoznala još jednu Slavonku u Šibeniku, te ostale ljude s kojima pjevam cijelo ovo vrijeme. Dugo nakon selidbe bila sam ljuta na Boga i stalno sam se borila sama sa sobom, ali njihovo društvo mi je zacijelilo rane i pronašla sam način kako da se nosim sa situacijom. Nakon godinu dana, zbližila sam se i sa Zoranom, čija me obitelj toplo primila, a vrlo brzo postala mi je draga i Matea, koja je bila prva djevojka koju sam pozvala na dejt, znajući da živi u Šibeniku i da, kao i ja, piše blog. Ne poznaju me ti ljudi onako kako me poznaju prijatelji doma, oni s kojima sam odrasla i koji su me naučili voljeti ovakvu kakva jesam, ali zahvaljujući njima uspjela sam preživjeti daleko od obitelji, u gradu na moru kojemu nikada nisam bila sklona.

Ipak, život mi se u posljednje tri godine svodio na brojanje dana do sljedećeg odlaska kući, gdje su me čekali dečko, obitelj i prijatelji. Upravo zato, ne mogu vjerovati da je ovo što pišem istina, bojim se da će to, ako napišem, postati manje stvarno. Naime, početkom ovog tjedna saznala sam da mi je odobren premještaj u Osijek, grad u kojem sam studirala, koji je od mog rodnog grada udaljen pedeset kilometara, u kojem imam rodbinu i najbliže prijatelje. Na takve stvari državni službenici čekaju godinama, a baš sam ja imala sreće - spazila sam priliku, poduzela sam sve što je bilo u mojoj moći, a sve drugo bilo je u Božjim rukama. Srećom, On je valjda smatrao da sam živeći u Šibeniku naučila što sam trebala naučiti, da sam upoznala koga sam trebala upoznati i da sam svoju svrhu ostvarila dotaknuvši barem jedan šibenski život. U jednom danu moj se život okrenuo naglavačke – sada moram poslove privesti kraju, otkazati stan, platiti račune, organizirati selidbu, pozdraviti drage mi ljude! 

 Adventsko vrijeme ipak ćemo dočekati kod kuće

Neka mi nitko ne zamjeri, lijep je ovo grad, ali neće mi ništa iz Šibenika nedostajati! Kad živiš ondje gdje ti nije mjesto, ne možeš ni osjećat kao da ćeš išta izgubiti odlaskom. Moj život cijelo vrijeme zapravo se trebao odvijati negdje drugdje. Ljude koje sam upoznala ovdje neću nikada zaboraviti - oni imaju posebno mjesto u mom srcu, ne samo kao prijatelji, nego kao i oni koji su me uvijek iznova spašavali od usamljenosti, možda i nesvjesni koliko mi je teško. Hvala im na tome! Bez obzira na njihove osmijehe i zagrljaje, pa i tužne poglede koje mi upućuju posljednjih dana, ne mogu dočekati da se posljednji put odjavim s računala u sobi broj 2 i da zatvorim svoju referadu broj 18, jer znam da će mi Šibenik biti najdraži kad ga za dva dana budem ostavljala iza sebe, na putu u novi život o kojem sam sanjala sve ove godine!


Primjedbe

  1. Drago mi je zbog tebe! Sretno u Osijeku!

    OdgovoriIzbriši
  2. Aaaaaaa jeeeeeeeeeej, sjećam se kad sam pronašla tvoj post i kako nisi bila sretna, i baš mi je drago da sam eto pročitala i ovaj post koji frca od sreće i zadovoljstva! Dokaz si da se rad i žrtva isplate! :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Lijepo kad se stvari poslože, a često se poslože kad se najmanje nadamo. Čestitam i sretno! Nemoj prestati pisati kad se preseliš, falila bi :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bas tako! Hvala ti puno na lijepim rijecima! Nadam se da cu naci vremena za osjecke postove! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...