Šljokičasta žena

Prošle se nedjelje u našoj župi krstilo troje dječice. Njihove su se obitelji, entuzijastične i nasmijane od uha do uha, nagurale oko krstionice. Gledala sam ih zajedljivo, ta zašto se oni toliko vesele - obećanje koje daju teško je ispuniti! Čini se nemogućom misijom djetetu pokazati pravi put kada smo i sami najčešće izgubljeni, i gotovo je neminovno da ćemo u jednom trenutku dijete prestati dovoditi ka oltaru, gubeći dodir s Božjim u svakodnevici koja nas melje. Dugo sam bila uvjerena da roman "Gilead" ima veze sa " Sluškinjinom pričom " pa sam ga, sita histerije koju je televizijska adaptacija prouzročila, svjesno izbjegavala. Međutim, tražeći romane vjerske tematike, jer nakon Jamesa Baldwina imala sam potrebu za njima, nametnuo mi se upravo "Gilead", roman Marilynne Robinson , koji uopće nema veze s Margaret Atwood - osim možda s porijeklom riječi gilead (gilead na hebrejskom znači brdo svjedočanstva). Iako u Americi, u državi Maine, postoji grad Gil...

Za Jamesa Baldwina prvi put sam čula prije dvadesetak godina, ali nisam do sada pročitala nijednu njegovu knjigu. U filmu "Save The Last Dance" srednjoškolski profesor književnosti ispituje učenike o značaju Trumana Capotea i " Hladnokrvnog umorstva ", lik Julije Stiles pravi se pametan, a Derek, štreber s ulica čikaškog South Sidea, ističe da Capote nije prvi koji je stvarne događaje isprepleo s fikcijom, da su isto učinili Richard Wright i James Baldwin , koje nitko ne čita, aludirajući na njihovu boju kože (pa vi recite da teen filmovi s početka 21. stoljeća nisu edukativni!). Ne znam puno o njima, ali znam da knjige Richarda Wrighta nisu prevođene u našem kraju posljednjih pedesetak godina, dok su knjige Jamesa Baldwina ponovno popularne među Generacijom Z, vjerojatno zbog LBGT+ tematike. Tako je "Giovannijeva soba" posljednjih godina često spominjana knjiga na Booktube-u, iako je najpoznatije djelo Jamesa Baldwina " Idi i reci to na gori "...

Volim vlakove. Volim to inzistiranje na voznom redu, volim tu predvidljivost željezničke pruge, volim kad kondukteri treniraju strogoću (vožnja bez karte jest najskuplja vožnja!), volim susrete kojima se čovjek može nadati na peronima. No, željeznica više nije u modi - vrijeme je novac i nitko više ne ovisi o kolodvorskim rastancima i sastancima. Ja sam pomalo staromodna, i s ljubavlju prema vlakovima, i s načelima koji me vode kroz život - a kad si staromodan, putovanja često duže traju. Možda to nije loše, jer putujući stigneš promišljati, maštati, nadati se prosvjetljenju. Razmišljala sam tako putem od Osijeka do Našica kako sam se lani u ovo doba vozila istim vlakom, prešla isti put - onda sam se opraštala od bake, a ovaj put ću u đurđenovačkoj školi pričati o "Kad je moja prabaka bila mala", koju je ona nadahnula. (Život se odigrava, a mi igri pridajemo značaj.) Nakon Haidtove "Hipoteze o sreći", koja mi je približila laži kojima pribjegava naš um da bi nas uvj...

Naslovi "Mama, volim te" i "Tata, ti si lud" oduvijek stoje u zapećku moga mozga, kao i brojni drugi naslovi koji su se pojavljivali na popisima školske lektire pa onda s njih misteriozno nestajali. Međutim, nisam imala pojma da ih je napisao tako živopisan književnik! Na čitanje djela Williama Saroyana ponukao me članak u kojem profesor i književnik Boris Beck priča o knjigama koje će "svakom srednjoškolcu dati neki novi pogled na svijet" pa sam se dala u istraživanje dobrog duha Kalifornije (nisam srednjoškolka, ali volim nove perspektive). Iako je njegova obitelj podrijetlom iz Armenije, William Saroyan bio je Amerikanac starog kova kojeg je, više nego išta drugo, određivalo njegovo rodno mjesto - kalifornijski Fresno. Nakon što mu je u djetinjstvu preminuo otac, a majka nije imala dovoljno sredstava da bi brinula o djeci, William, njegov brat i sestra smješteni su u sirotište. Kasnije se obitelj ujedinila, a Williamova prgavost se udvostručila - uslij...

U školi smo čitali Poeove pjesme, " Gavrana ", ili " Annabel Lee " (neka se prevoditelji ne ljute, ali ove pjesme zvuče čarobno upravo na izvorniku), više se ne sjećam, i zaključili da je umro onako kako je živio i da zbog toga nije dostojan naše gimnazijske pažnje - mrtav pijan, u baltimoreovskom jarku. Nastavnici hrvatskog jezika nije palo na pamet da bi se grupu pobunjenih mladaca (guram tu sintagmu još o srednjoškolskih dana, ali malo tko zna o čemu pričam) moglo zainteresirati za književnost upravo pričom o Edgaru Allanu Poeu - neobičnom čovjeku koji je jedva držao glavu iznad vode života, a svejedno je začetnik čak dva književna žanra! Ostao je siroče s dvije godine (majku je ubila tuberkuloza, a otac ga ja napustio), a posvojili su ga imućni Allanovi, otud njegovo drugo prezime. Iako ga je Frances  Allan jako voljela, njezin suprug John s mladim i gordim se Edgarom samo sukobljavao, a naposljetku ga se i odrekao. Nitko nam je nije rekao da je Poea smrt zatekl...

Nakon filozofije Sheile Heti trebalo mi je ležernije utješno štivo, a, ako se mene pita, nema utješnijeg od priče koja je nagrađena Pulitzerovom nagradom. Naime, Pulitzerova se nagrada za fikciju dodjeljuje američkom autoru za roman koji se bavi američkim načinom života (u posljednje vrijeme, ta je kategorija proširena i na autore koji nisu državljani SAD-a) - što bi bio jedan od mojih omiljenih žanrova. "Vježbe disanja", roman voljene američke spisateljice Anne Tyler, objavljen je 1988., a otad je ova plodna autorica iz Baltimorea u Marylandu živjela uglavnom povučeno, rijetko dajući intervjue (takva bih žena ja voljela biti, rječita na papiru, a uživo nenametljivo elegantna i samozatajna, no, što se može). Roman opisuje jedan (dug) dan sredovječnog bračnog para Moran, Maggie i Ire. Opisujući njihove jutarnje rituale i spremanje za put, jer uputili su se na pokop muža Maggiene prijateljice iz djetinjstva, Anne Tyler poprilično detaljno započinje pripovijest o običnom životu ...

Nije mi jasno zašto, ali jedna od najčitanijih objava na ovom gotovo jedanaest godina starom blogu jest "Moja prva Margaret Atwood"  pa sam inspirirana time odlučila stvoriti seriju "prvih". Za početak sam odabrala još jednu suvremenu razvikanu kanadsku književnicu - Sheilu Heti. Sheila Heti uvrštena je u "The New Vanguard", listu New York Timesa koja se sastoji od petnaest svjetskih pisaca koji oblikuju način na koji čitamo i pišemo fikciju u 21. stoljeću. Ukratko, o Sheili Heti pričaju i čitatelji i kritičari i pisci, pa tko sam ja da se ne zainteresiram za nju! "Čista boja" njezin je posljednji roman, preveden je i kod nas, i, k tome, dostupan u knjižnici - sudba je odlučila!  U podcastima i intervjuima Sheila Heti voli napomenuti da htjela izbjeći stavljanje ovog romana u određenu ladicu - takvog eksperimentiranja se u pravilu bojim, ali Željka Znatiželjka u meni jača je od straha. Roman me na samom početku omađijao - autorica opisuje Božje s...