Šljokičasta žena

Nisu moji starci u kući imali knjige. Ma nisu imali ni police za knjige - u silnim vitrinama oduvijek su držali čaše za vino i šampanjac iz kojih se nikad nije pilo i špajz servise koje su dobili od raznih tetki i strina u svojim svatovima. Onih par knjiga, koje moja mama posjeduje, drži se povrh bifea kojeg su, kao arhaični komad DIK-ovog namještaja, smjestili u spavaću sobu. Ondje je onih pet knjiga o povijesti Hrvata koje je napisao Vjekoslav Klaić, metar indigo plavih knjiga Branka Ćopića, par knjiga Janka Matka, knjiga Phila Bosmansa koju su moji dobili na dar od patera Železnjaka i iz koje mama vazda prepisuje rečenice kad ispisuje čestitke kojekakvim mladencima u našoj familiji. Tu su Kozarci, "Salaš u malom ritu", pohabani primjerak "Heidi" koju je moj djed dobio za zasluge u vojsci, knjiga Petra Janjića-Tromblona, Mara Švel-Gamiršek, Zagorka, Vera Erl, Matanovićka i Šojatica. Nije to velika zbirka, ali oduvijek mislim da puno govori o mojoj mami, o onome u ...

Pronalazim silnu utjehu u crvenom svjetlu na semaforu, i nije me briga što Matthew McConaughey misli o tome. Svakog dana, putem do posla, zaustavi me crveno svjetlo semafora kraj gradske knjižnice. Zastanem, a pješaci i biciklisti me zaobilaze, crveno svjetlo ništa im ne predstavlja. Većina želi samostalno odlučiti o prelasku preko ceste, želi imati sve pod kontrolom. Mene, pak, opuštaju crvena svjetla - napokon nije sve u mojim rukama, napokon netko drugi donosi odluku o najsigurnijem trenutku za prelazak bučne prometnice, nekome mogu povjeriti svoje brige. Zašto je to u životu tako teško učiniti? Od svih  knjiga na polici moje sestre, izabrala sam "Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom" za čitanje. U njoj novinar Peter Seewald, koji za sebe kaže da nije osobit katolik, 2016. razgovara s Benediktom XVI. o moći, o kraju njegovog pontifikata, o izazovima s kojima se, kao i svaki vjernik, suočavao tijekom života (zanimljivo, Peter Seewald bio je ateist kad je upoznao Josepha...

Moje sestre nisu tipična ženska čeljad, no siree! Ne bih ih čak svrstala ni u prosječne ljude, jer ne poznajem nikoga tko im je nalik. One imaju čudne navike, nepristupačne karaktere i sulude ideje - ja sam ih naučila svemu što znam, a ostatak su same updejtale. "Imam ideju, reć' ću ti kasnije!" šapnula mi je na uho ova srednja, ova koju sam dobila za svoj četvrti rođendan, i to tijekom misnog slavlja. Dok sam ja, umjesto o evanđelju, razmišljala odnosi li se ta ideja na smisao života (ili bar mog života), na sutrašnji ručak ili, pak, misao vodilju za pisanje epskog romana, ona je skrušeno slušala svećenikove riječi. O čemu ona razmišlja, da mi je znati. Njezino povjerenje u Boga njezin je najbolji dio, ali meni je nedokučiv, jedina stvar koju mi riječima ne može opisati ova izrazito grlata i brbljava žena. "Želim da mi za rođendan na blogu napišeš preporuku za čitanje, i to pet knjiga s tvoje police", rekla je na izlasku iz crkve. S obzirom što je za svoj rođen...

Posudila sam njezin roman "NW" prije nekoliko godina, ali mislim da ga nisam dovršila. U svakom slučaju, nisam ga zapamtila i nisam čitala njezina djela otada, ali sam je redovito slušala kako govori. Profesorica Zadie Smith melem je za uši, a najviše mi je u sjećanju ostao razgovor ( link ) u kojem tako lijepo progovara o isključivosti na koju nas osuđuje društvo, pa čak i književnost. "U tišini svoje sobe, ja doista ne znam tko sam ja" njezina je rečenica o kojoj razmišljam posljednjih godinu dana. Nije li to divna misao - ne znam tko sam uistinu, i ne moram znati, a istodobno, tako sam sve... Zadie Smith kulerica je odrasla u Londonu, u neimaštini, ali okružena kojekakvim getaninima, a identitet, različitosti i sličnosti česta su tema njezine proze. Svoj treći roman, "O ljepoti", napisala je nadahnula romanom "Howard's end" pa ovdje, kao i u djelu E. M. Forstera, kao protagoniste nalazimo članove dviju disfunkcionalnih obitelji u konfliktu...

Besramno uživam u autobiografijama pisaca, ali i u spekulativnoj fikciji u kojima očevi i majke književnih djela igraju glavne uloge. Ipak, pribojavala sam se čitanja memoara Maggie O'Farrell, čije mi knjige inače izazivaju zazubice. Što ako je riječ o melodramatičnom prikazu života, kakav bi priličio jednoj maštovitoj dami? Što ako ona nema osobine koje sam joj prišila, umislivši si da je skrivena između svojih redaka? Što ako se biografija pretvori u self help anakonda style (damn you, Matthewe McConaugheyju!)? Naime, podnaslov knjige "I am I am I am" glasi: "Seventeen brushes with death". Seventeen? Really? Maggie, skuliraj se, najprije sam pomislila. A onda... Svi ih imamo - rat od kojeg su nas sačuvali, kotače pod koje nismo pali, sjećanje na mutnu vodu koja nas nije progutala (zahvaljujući nekom čiki u crvenim kupaćim gaćicama), plan za put kući koji se izjalovio i rezultirao spašenim životom - svi smo se susreli sa smrtnim strahom. "If you are aware ...

Pročitala sam nedavno debitantski roman Johna Williamsa, "Ništa osim noći". Protagonist romana, kojeg se navodno autor onomad odrekao pa je objavljen posthumno, mladi je Arthur, utjelovljenje letargije. On životari u velikom gradu i bježi od traume koju je doživio u rodnom kraju. Da je zvuk, Arthur bi bio š apat u mrkloj noći, tek "bezoblična para što lebdi nošena blagim pritiskom ljetnog povjetarca". "To je najbolji dio života, ponovno pomisli: kad si jako mlad, kad je život jednostavan, savršen slijed zlaćanih dana." "Upravo to privlači muškarce i žene jedne drugima: ne susret unutar uma ili duha, ne spoj tijela u mračnu bezumlju snošaja - ništa od toga. Nego tankoćutna potreba da stvore savez, vezu krhkiju od konca najfinije čipke. Radi nje neprekidno nastoje, zajednički, a zapravo vazda sami; radi nje vole i mrze, sjedinjuju se i odbacuju. Samo radi te niti koju nikad ne mogu iskušati od straha da će je uništiti, samo radi te tanašne niti koju nik...

Nisam čitala lektire. Kad je trebalo čitati "Dekameron", ja sam čitala "Hi-fi". Umjesto da razmišljam o sudbini Ane Karenjine, mene je mučila sudbina Torua Watanabea. Bio je to moj tihi protest, zapravo, jedini bunt koji sam neustrašivo izražavala u svom odveć odgovornom tinejdžerskom životu. Nisam puno izgubila, nisu lektire znale proniknuti nas (a ni mi njih), neshvaćene mladce koji se teško nose s erupcijama emocija, ali, kad je red došao na "Patnje mladog Werthera", zadržali smo dah. Čitali smo Goethea razrogačenih očiju, citate ispisivali na klupe i na korice bilježnica, silno želeći razgovarati o Wertherovoj patnji koja je okončana na krajnje dramatičan način (navodno je objava "Patnji" u Europi prouzročila niz samoubojstava). Nažalost, naša je profesorica hrvatskog jezika više marila za boju vrpce na Lottinoj haljini (znam, znam, i ona je bitna kao simbol, ali svejedno!), nego za naša osjećanja. Oh, jada li. "Mnogo imam, a osjećanje ...