Šljokičasta žena

Pročitala sam nedavno debitantski roman Johna Williamsa, "Ništa osim noći". Protagonist romana, kojeg se navodno autor onomad odrekao pa je objavljen posthumno, mladi je Arthur, utjelovljenje letargije. On životari u velikom gradu i bježi od traume koju je doživio u rodnom kraju. Da je zvuk, Arthur bi bio š apat u mrkloj noći, tek "bezoblična para što lebdi nošena blagim pritiskom ljetnog povjetarca". "To je najbolji dio života, ponovno pomisli: kad si jako mlad, kad je život jednostavan, savršen slijed zlaćanih dana." "Upravo to privlači muškarce i žene jedne drugima: ne susret unutar uma ili duha, ne spoj tijela u mračnu bezumlju snošaja - ništa od toga. Nego tankoćutna potreba da stvore savez, vezu krhkiju od konca najfinije čipke. Radi nje neprekidno nastoje, zajednički, a zapravo vazda sami; radi nje vole i mrze, sjedinjuju se i odbacuju. Samo radi te niti koju nikad ne mogu iskušati od straha da će je uništiti, samo radi te tanašne niti koju nik...

Nisam čitala lektire. Kad je trebalo čitati "Dekameron", ja sam čitala "Hi-fi". Umjesto da razmišljam o sudbini Ane Karenjine, mene je mučila sudbina Torua Watanabea. Bio je to moj tihi protest, zapravo, jedini bunt koji sam neustrašivo izražavala u svom odveć odgovornom tinejdžerskom životu. Nisam puno izgubila, nisu lektire znale proniknuti nas (a ni mi njih), neshvaćene mladce koji se teško nose s erupcijama emocija, ali, kad je red došao na "Patnje mladog Werthera", zadržali smo dah. Čitali smo Goethea razrogačenih očiju, citate ispisivali na klupe i na korice bilježnica, silno želeći razgovarati o Wertherovoj patnji koja je okončana na krajnje dramatičan način (navodno je objava "Patnji" u Europi prouzročila niz samoubojstava). Nažalost, naša je profesorica hrvatskog jezika više marila za boju vrpce na Lottinoj haljini (znam, znam, i ona je bitna kao simbol, ali svejedno!), nego za naša osjećanja. Oh, jada li. "Mnogo imam, a osjećanje ...

Ja sam jedna kontradiktorna žena. Moje radno mjesto podrazumijeva veliku odgovornost, ali, na povratku s posla, velika je šansa da mi u slušalicama trešte Hansoni . Putem kući pokušavam smisliti čime ću nahraniti svoju obitelj, ali kupujem samo one mrkve koje bi poslužile snjegoviću kao atraktivan nos. Pišem pod imenom "Šljokičasta žena", ali odbijam biti klišej od ženske. Čitam klasike, ali nisam dvadeset godina pročitala nijedan roman Jane Austen (Anastasia Steele, veliki janeit, bila je kap koja je prelila čašu). Moju austenovsku apstinenciju prekinula je Helena iz "Vinskih mušica" predloživši da čitamo " Opatiju Northanger ". "Opatija" me oduševila, a praćenje TV serije "Sanditon" samo je potaknulo moju želju za ponovnim susretom s Jane Austen. Što se mene tiče, "Opatija Northanger" i jest najbolja knjiga za upoznavanje Jane Austen jer poučava čitatelja o kontekstu u kojem je stvarala, ali i na koji način čitati romane koj...

Ti kažeš: "Iris", ja kažem: "Goo Goo Dolls." Ti kažeš: "Iris Murdoch", ja kažem: "Judi Dench" - pojma nemam, dakle, o Iris Murdoch, ali negdje u potkovi hipokampusa uz njezino ime je zapisano i " dame koja filozofira o muško-ženskim odnosima" pa sam je izvukla iz naftalina (gotovo doslovno - jer ovu knjigu iz gradske knjižnice nitko nije ponio kući pet godina!) povodom mjeseca u kojem ću se fokusirati na lazos de amor (uf, ta obrva!) i njihove nuspojave - u književnosti, dakako (mužu, opusti se!). Zanimljivo, na koricama, između ostalog, stoji i preporuka Williama Sutcliffea (koji je, inače, muž Maggie O'Farrell, sam' da znate): "Od svih romana u kojima puno ljudi ševi puno drugih ljudi ovaj je vjerojatno najbolji, a svakako najuvrnutiji", pa sam očekivala opscene opise kojekakvih radnji i prostački jezik jedne od najvećih britanskih autorica. Ali, ćorak. Roman "Odrubljena glava" objavljen je 1961., a, kao ...

Žene iz mog čitateljskog kluba natjerale su me da na svetom početku nove godine čitam "Bal luđakinja" - ne čudi, stoga, što su me cijeli mjesec privlačile knjige koje bi mogle ugroziti i najstabilniji mentalni sklop (ne kažem da je moj takav, dapače). Knjige su to zbog kojih vam se ježi kosa na glavi, zbog kojih vam se čini da ste u glavi labilnog, ali uvjerljivog pripovjedača, a koje se ne mogu lako odložiti. Žute tapete - Charlotte Perkins Gilman Kad ljudi na internetima spominju Colleen Hoover (tobože nitko ne voli njezine knjige, a ona je svejedno najkomercijalniji autor na svijetu), ja kolutam očima, ali kad netko spomene "Žute tapete" i kaže da ih je napisala histerična feministica iz 19. stoljeće rođena u - ni više ni manje - Hartfordu u Connecticutu (ergo, možda je rođakinja Lorelai Gilmore), ja knjigu odmah potražim u gradskoj knjižnici. Charlotte je žena vrlo zanimljive biografije. Iako joj je rođena tetka bila Harriet Beecher Stowe (koja je desetljećima b...

Jednog dana, ako budeš imao sreće, srest ćeš čovjeka, i vaše će se duše prepoznati. Neće to biti prijatelj iz djetinjstva koji je koračao tvojim ulicama, igrao se tvojih igara, pisao tvoje zadaće - bit će to netko nov. Netko s kime ne dijeliš ni mjesto ni vrijeme rođenja, ni hobi ni zanimanje, a ipak te poznaje, ipak ti je nalik. Taj je čovjek rijedak, i, stoga, dragocjen.  Znaš, knjige se nisu napisale same - ispisali su ih ljudi. Zato, kad u rečenicama kakvog romana pronađeš prijatelja o kojem govorim, čuvaj ga kao oko u glavi. 1. Hamnet Tako je bar bilo s autoricom Maggie O'Farrell i sa mnom - već na prvoj stranici "Hamneta" prepoznala sam ju kao svoju. Opisivala je unutrašnjost kuće u kojoj je živio taj jedanaestogodišnji dječak, sin velikog Shakespeara, i ja sam doista vidjela ljetnu prašinu koja se kovitla ispod drvenih greda stratfrodske kolibe u kojoj je oko ognjišta Agnes okupljala svoju djecu. Osjetila sam toplinu i ljubav - čula sam živost u Hamnetovim koracima...

Parazit - "1. biol. organizam koji živi na površini ili u tijelu drugoga organizma i iz njega crpi sastojke koji su mu nužni za prehranu; nametnik, 2. pren. onaj koji živi od tuđeg rada, koji živi na tuđi račun; muktaš, gotovan". Kad bismo se igrali asocijacija, na spomen riječi parazit, prvo bi mi na pamet pale loptaste imele koje sišu topole uz Dravu. Vidjela sam ih, nedodirljive. Sišu život iz ogoljenih grana. Vrane im se smiju, a one neumorno sišu. Ima čudotvorna ljekovita svojstva, kažu. Tjera zle duhove. Iz nekog razloga, Amerikanci se vole ljubiti u njezinoj blizini. Ali, živi na tuđi račun, a nitko ne voli takve. Takve svakodnevno kudimo busajući se u prsa - bolji smo od njih jer, kakvi god da jesmo, bar nismo paraziti. Prilagodljivost jedinki koje parazitiraju mora da je zaintrigirala i splitsku autoricu Magdalenu Mrčela, jer svoju je zbirku od trideset kratkih priča naslovila - "Parazit". Odlažem knjigu. Ne treba mi sivilo. Znam da je naslov provokacija, a...