Naša irska pustolovina

"Kad probaš, poželjet ćeš ponovno letjeti!", "Kad avion poleti, zaboravit ćeš da si u zraku" i dr. - lagali su mi ljudi uoči mog prvog leta avionom. Ukratko, poletjela sam i sletjela, i baš ništa glede leta iznad oblaka nije me oduševilo, i ni na jedan trenutak nisam uspjela zaboraviti da se nalazim u letjelici koja bi se svakog trena mogla srušiti. Nakon što sam poljubila dublinsko tlo, naš nas je domaćin odvezao u selo Kill u countyju Kildare, jednoj od 26 grofovija Republike Irske, gdje ćemo boraviti sljedećih nekoliko dana. Kill je nalik zelenom Pleasentvilleu - sve su kuće planski izgrađene, travnate površine su uređene, cesta izgleda kao da je jučer izgrađena - nije nalik nijednom selu u našem kraju.

Slijetanje u Zračnu luku Dublin

Već prvi dan našeg boravka posjetili smo centar Kildarea - grad Naas - udaljen 35 km od Dublina. Interneti kažu da je danas Naas idealno mjesto za one koji žele prednosti grada, bez gradske vreve. Šarmantni izlozi živi su i šareni, a posjetili smo i knjižnicu grofovije, u koju su se naši prijatelji i učlanili - i to potpuno besplatno! Osim besplatne knjižnice, stanovnici Irske ne plaćaju ni vodnu naknadu, a i brze ceste dostupne su im gotovo besplatno (ali, da ne bude sve idealno, zdravstvene usluge masno plaćaju). U Naasu smo vidjeli Church of Our Lady and St. David, kraj Mary's Collegea u kojem učenice nalikuju Hermioni Granger, popili kavu u Insomnia cafeu, u kojem poslužuju taj irski brend kave (najpopularnija kava u Irskoj je flat white i cijena joj je oko 3.5-4 eura) i ostatak dana proveli u kućnom izdanju.

Church of Our Lady & St. David, Naas

Naas Library & Cultural Centre

Ulica u selu Kill

Drugog dana boravka uputili smo se s istočne na zapadnu obalu Irske da bismo vidjeli najveću irsku atrakciju - hridi visoke 214 metara. Putem smo uživali u suncu i zelenim brežuljcima na kojima mirno pasu ovce, krave i konji, a nakratko smo se zaustavili u Ennisu, gradu u grofoviji Clare. Šareni je to gradić koji se spominje u "Uliksu" (u Queen's hotelu samoubojstvo je počinio otac Leopolda Blooma), u kojem je Katedrala svetih Petra i Pavla, u kojem sam jela fish and chips u pravom irskom pubu, i slušala pravu irsku glazbu, i sve to na putu za Cliffs of Moher, morske litice uz Atlantski ocean. Čitav county Clare živi za Cliffs - posvuda su bungalovi, cottagei, bed &breakfast ponuda i golf tereni raspoloživi za turiste. Nije loše spomenuti da je ulaznicu (koja uključuje ulaz na Cliffs, na Brien's Tower i Visitor's center) dobro kupiti ranije online budući da ulaz na Cliffs ovisi o raspoloživom parkirnom mjestu. Cliffs su dio Burren and Cliffs of Moher geoparka, priznatog od UNESCO-a i uistinu su vrijedni posjeta. Divlja i moćna priroda na djelu!

Kolumbarij u katedrali u Ennisu

Brogan's pub u Ennisu

Parking na Cliffs of Moher

Wow

Wow2

Slijeva od Cliffs of Moher

Pogled s O'Brien's Towera

Atlantski ocean

Kad me pitaju što mi se u Irskoj najviše svidjelo, kažem: "Groblje!" Onima koji me poznaju to nije nimalo čudno - znaju za moju opsjednutost grobljima (inače, za ljubitelje groblja postoji i naziv - taphopile iliti tombstone tourist). Groblja su za mene muzeji na otvorenom - mjesto na kojem počivaju povijest i običaji jednog naroda, njihova umjetnost, poezija, arhitektura, ljubav prema bližnjem. O narodu puno govori način na koji se odnose prema svojim pretcima, a Dublin doista cijeni svoje pretke (i oni su za života cijenili Dublin - mnogim na nadgrobnom spomeniku, između ostalog, stoji i "Dubliner"). Glasnevin nije obično groblje - to je ogroman kompleks na kojem se nalazi muzej, suvenirnica, kafić, a kraj kojeg je i Botanički vrt, ali i poznati John Kavanagh The Gravediggers, pub koji postoji od 1833. Ovo nacionalno groblje godišnje posjeti 200 tisuća posjetitelja (uz vodstvo stručnih vodiča, dakako). Groblje je otvoreno zahvaljujući Danielu O'Connellu, prvom katoliku u britanskom parlamentu. U 19. stoljeću strogi su kazneni zakoni branili katolicima obavljanje službe pa su i pokapani na protestantskim grobljima ili u dvorištima protestantskih crkava. O'Connell se, između ostalog, posvetio izmjeni zakona koji su diskriminirali katolike i Glasnevin je otvoren u veljači 1823. Prvi je na njemu pokopan jedanaestogodišnji Michael Carey, a danas na njemu počivaju velikani irske povijesti (kao i žrtve Velike gladi, epidemije kolere, pali borci iz Prvog i drugog svjetskog rata, majke i djeca iz Magdaleninih praonica i dr.), i to svih vjeroispovijesti, po O'Connellovoj želji. Na Glasnevinu je pokopano 1,5 milijuna Dublinaca, više nego je živih stanovnika tog grada danas. Više o njemu možete čuti u dokumentarcu One Million Dubliners ili pročitati u netom objavljenoj "So once was I" koju je napisao Warren Farrell, koji je sedam godina radio kao vodič na Glasnevinu.

Promatračnica s koje se pazilo na pljačkaše grobova

Keltski križevi

Najpopularniji grob na Glasnevinu - grob Michaela Collinsa,

mladog borca za irsku neovisnost

Vodič s posjetiocima kraj Parnellovog groba

Detalji s dublinskih ulica

Uoči lokalnih izbora i izbora za Europski parlament

The Spire

Street art u O'Connellovoj ulici po uzoru na Joycea

Detalj s O'Connellovog mosta na rijeci Liffey

Trinity College Dublin

Grafton Street

St. Stephen's Green, oaza u centru Dublina

Molly Malone (i Luke Kelly počiva na Glasnevinu)

Gogarty je bio Joyceova inspiracija za lik Bucka Mulligana u "Uliksu"

Temple Bar Area

Ja sanjam o Dublinu iz 1904. pa mi se vožnja double-deckerom od Glasnevina do Spirea u O'Connellovoj ulici svidjela više nego centar grada (i djeci je double-decker bio glavna atrakcija!). More ljudi otežava opušteno kretanje gradom, koji se ponosi georgijanskom arhitekturom, pa me šetnja centrom činila izrazito nervoznom. Dok su se rijeke ljudi slijevale u dućane na Grafton Streetu, ja sam poželjela zastati i slušati ulične glazbenike ili lutati knjižnicama Trinity Collegea (čak je i u St. Stephen's Green parku bio žamor, čitanje na klupici mi je ondje nezamislivo). Beskućnici, narkomani koji prose držeći u ruci prazne šalice Costa kave, oglasi za nestale djevojke, pijane petnaestogodišnjakinje umjetnih trepavica koje padaju po ulicama, i sve to u nedjelju poslijepodne - sve je to moguće vidjeti u centru Dublina. Pa se ljudi čude što volim obilaziti groblja!

Četvrtog dana gostovali smo u countyju Wicklow, kojeg nazivaju vrtom Irske. U idiličnom zelenom kraju iznad kojeg bdije planina Wicklow snimani su Braveheart, Leap Year, King Arthur, Michael Collins, PS I Love You i Dancing at Lughnasa, kojeg još nisam pogledala. U svom pohodu posjetili smo šetnicu uz Irsko more u Brayu, irskom Brightonu, kako mu tepaju (u njemu su kratko živjeli i Joyce i Bono), plansko selo Enniskerry izgrađeno u neo-tudorskom stilu, u kojem smo popili kavu i jeli pitu od rabarbare (pita od jabuka je finija) u kafiću Poppies, poznatom po romantičnom susretu Matthewa Goodea i Amy Adams, a obilazak, prošavši kraj Blessington jezera, koje opskrbljuje Dublin vodom i koje krije selo Ballinahown ispod površine vode, završili u Hollywood Cafeu u mjestu Hollywood (koji ime duguje svetom Kevinu, a ne Los Angelesu). Ono što mi se svidjelo u Irskoj, a posebno mi je zapelo za oko u Wicklowu, jest običaj da se kuće nazivaju imenima kao što su Thornberry, Meadow Brook, Chestnut View ili Greystone Cottage, što domu daje poseban šarm. Kad smo kod imena zdanja, za one koji vole raskošniju arhitekturu, u Wicklowu se nalaze i imanja Powerscourt House i Russborough House, koje nismo stigli posjetiti, a koji se diče prelijepim vrtovima.

Bray

Enniskerry

Poppies

Hollywoood (da, stvarno je tako zeleno!)

Poljsko cvijeće na svakom koraku

Tek zadnji dan našeg putovanja upoznali smo irsku kišu - kao da je oglasila kraj pustolovine. Koliko god se voljeli družiti s našim Našičanima, bilo je vrijeme za povratak kući. Dočekao nas je Osijek čiji zagrljaj miriše na lipe, u kojem od Gornjeg do Donjeg grada dođeš biciklom za trideset minuta, u kojem nas pozdravlja moćna nabujala Drava. Ah, lijepo je otići, ali još je ljepše vratiti se kući!