Volim svoju svekrvu

U zadnje vrijeme sve češće uhvatim se kako pomislim - ja volim svoju svekrvu. Znam, čudno je tako što i pomisliti, a kamoli ovako javno izreći, ali nek' se zna - ja volim svoju svekrvu! Znam, znam, reći ćete da su moje emocije rezultat porođenja sinčine i spoznaje da ću i sama vjerojatno jednog dana biti svekrva (al' bit ću kul, sve sam već smislil), ali čak i ako stvar djelomično jest u tome, to ne umanjuje moju novootkrivenu ljubav prema majci moga muža.

Kad smo muž i ja bili u stanju najveće zaluđenosti (čitaj: balavurdija), nije me htjela niti upoznati. Naravno, to sam joj tada predbacivala, ali danas sam joj na tome zahvalna - tko zna kakve bih bedastoće pričala kao šesnaestogodišnjakinja. Mislim, ni sada ne pričam neke mudrolije. Kad smo bili zaljubljeni studenti, voljela sam je jer je ona voljela mene - ako se ljubavlju može nazvati ono posipanje soli sinu po glavi - šta-ne-učiš-ostavit-će-te-ako-ne-položiš-te-ispite. Sada mi je jasno da sam sama sebi na taj način hranila ego, a jedina osoba koju je ona voljela - bio je njen sin. Jedno je sigurno - prije udaje mislila sam da je obitelj moga muža savršena i silno sam željela postati dio nje.

Sada znam da su daleko od savršenstva. Sada mi je jasno da je moja svekrva jedna picajzla od žene koja ima oči sokola i koja ima upornost Sizifa. Kad joj pošaljem sliku svog djeteta, njenog unuka, ona uspije na slici zamjetiti da sam djetetu obula različite čarape, da mi je u pozadini zid zaprljan, a da mi zavjesa stoji nakrivljeno. Kad dođemo k njoj u posjet, ona samo izvlači stvari iz špajza i iz frižidera u želji da sve ponesemo, jer, tamo gdje mi živimo valjda nema trgovina. I čak nakon što joj tisuću puta kažem da nam ništa ne treba, i da ne volim baklavu, ona svejedno spakira sve što posjeduje, plus - tepsiju baklave. Ona još uvijek ne zna kako se zovem - ime mi vječito piše bez jednog, ključnog, dakako, slova. Ona me zove svakog četvrtka i postavlja ista pitanja - E, ja sam, u Lidlu sam, treba li ti šta? Ima li Franka sandale?. Ona sve primijeti i sve zna, štošta ju nervira, puno dramatizira, previše puši i često je praznovjerna i sitničava, ali volim ju takva kakva jest - OK, unatoč tomu kakva jest.

Jer, nekim čudom, sve njene iritantne crte ukorijenjene su u mom mužu i s godinama su postale dio njegovog karaktera koji najviše cijenim, postali su baš dio koji mene savršeno nadopunjuje. Zahvaljujući njoj on je najvelikodušniji čovjek kojeg znam, ali ujedno i najštedljiviji perfekcionist. On će prije mene uvidjeti da nam ponestaje mlijeka i kupit ga na akciji, dakako - jer zna da sam ja škrta. On će kupiti nove spužvice za pranje suđa, jer te iz DM-a se više isplati kupovati, i nabaviti novi stol za peglanje da nam olakša život, iako bih ja na pokidanom peglala još godinama, i žalila se neprestano. On će sam peglati svoju odjeću i (skoro) nikada mi zbog toga neće prigovarati. On će napraviti najbolji topli sendvič s najviše pažnje, kao da ga sprema posebnom gostu u vrhunskom restoranu. Stavit će podmetače ispod čaša iako nam je Franka već oštetila  stolić do neprepoznatljivosti. Goste će deset puta pitati trebaju li ili žele nešto, dok ću im ja ponuditi osvježenje tek jednom - hoćeš - nećeš. On će mi najiskrenije reći sve o svemu, a njegovi komplimenti bit će najčudniji komplimenti na svijetu. On će me uhvatiti za guzu dok perem suđe iako se pravim da me to živcira, i nasmijavati me u situacijama u kojima mi nije do smijeha. On će odvesti Franku u park samo da bih ja spremala stan na miru, ili gledala Poirota na miru. S Frankom će imati čajanku i pjevati joj pjesme iz Frozena, i neće mi dati da ikome pričam o tome (Ups!).

Gledam ga dok u večernjim satima užurbano spremamo djecu za spavanje. Večera, pranje zubi, kupanje. Kao i ja, sumnja u sebe kao roditelja. Misli da nije dobar tata, da ne čini dovoljno za svoju djecu. Nema on pojma. Franka ga obožava, a i sinčina će, sigurna sam. Uz njega mi je sve lako, on je snažan i pouzdan, brižan i nesebičan - hm, baš poput njegove majke.