Preskoči na glavni sadržaj

Priče iz rodilišta (2)

Volim reći da imam puno prijateljica - one iz djetinjstva, one iz škole, one s kojima sam probala prvu cigaretu, one s kojima sam prvi put obukla minjak, one koje su sa mnom učile na faksu, one koje sa mnom na poslu piju kavu - to su moje žene. Ipak, ne volim biti ranjiva pred njima, više bih voljela da me smatraju stupom u svom životu, ženom koju neće pokositi obični povjetarac, koja će kukati uz kavu, ali će hrabro ići naprijed. 

Postoje žene koje zoveš prijateljicama, i postoje žene s kojima živiš u rodilištu.



To su žene koje, kad te nađu na Facebooku, pitaju: Jesi li to ti?, jer nikad te nisu vidjele našminkanu niti s raspuštenom, a kamoli sa čistom kosom. To su žene koje će ti ispričati priču o tome kako kao šesnaestogodišnjakinje nisu slušale mamu pa su nekom mutnom tipu do 25. rodile troje djece, a ti ćeš ih slušati bez trunčice osude. To su žene koje će te pitati kako je to biti zaposlena majka, jer nikada u životu nisu bile ništa drugo osim mame. To su žene koje ti neće morati opravdavati činjenicu da žive sa svekrvama, iako si ti oduvijek željela život suprotan njihovom. To su žene koje će šutjeti s tobom dok čekaš krvne nalaze svoje bebe i strepiš od njezina odvođenja na odjel pedijatrije. To su žene koje će te tješiti kad nalazi ne budu dobri, iako sa strahom čekaju svoj otpusni list. To su žene koje neće pomisliti da ne držiš do sebe, iako tumaraš po rodilištu bez grudnjaka i krvave spavaćice. Štoviše, te će ti žene reći: E, procurila si, hoćeš moj uložak? To su žene koje neće preokretati očima niti kad tvoja beba zaplače po pedeseti put u jednoj noći. To su žene koje će ti odnijeti pladanj od ručka jer znaju da te rez od epiziotomije jako boli, ili će od sestre zatražiti tabletu protiv bolova jer znaju kako bole stezanja maternice. To su žene koje će ti ponuditi svoj sok od šljive jer već treći dan nisi uspjela sestri odgovoriti potvrdno na pitanje: Je l' bila stolica? To su žene koje će pred tobom izdajati svoje bolne dojke, a ti ćeš im posuditi svoju izdajalicu da si olakšaju. To su žene koje te neće pitati zašto si plakala, niti će komentirati vrištanje koje su slušale iz rađaone. To su žene koje znaju koliku tragediju ti predstavlja svaki duži ostanak u bolnici, i koje će ti dodati maramicu i negodovati s tobom zbog nepristojnosti liječnika, i neće ti reći da dramatiziraš. To su žene koje će ti na odlasku od srca reći: Sretno!

Da, rodilište je najljepše mjesto na svijetu - mjesto gdje je žena ženi utjeha, gdje ženu vidimo u njenom najprirodnijem, a najboljem izdanju. Samo, zašto moramo doživjeti toliku bol da bismo bile slabe i ranjive, da bismo bezuvjetno suosjećale jedna s drugom, da bismo iskreno brinule jedna o drugoj?




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...