Priče iz rodilišta (4)

Žena koja se u rodilištu nije niti jednom rasplakala, ništa nije napravila. Na ovom odjelu bolnice susreću se hormoni trudnoće s kaosom stvarnog svijeta i neizbježna je eksplozija emocija. Nekoga rasplače neljubazna sestra iz sobe za novorođenčad, nekoga rasplaču laboratorijski nalazi, a nekoga dokrajči mastitis. 

Nekoliko seansi plakanja sam već odradila - plakala sam na ginekologiji, plakala sam na pedijatriji, plakala sam pod tušem i za vrijeme posjeta - pa sam hrabro (mo'š mislit'!) odlučila ovo vrijeme iščekivanja pretvoriti u me-alone-time u kojem ću misliti samo o sebi, o tome što ću sa sobom u narednih nekoliko mjeseci, jer, kad dođem kući, vremena za sebe neću imati.

Istuširat ću se svaki dan. I oprat ću zube svaki dan. Dug je dan.

Ljubit ću svog muža svaki dan. I kad budemo najumorniji. Možda ne dugo, ali strastveno. Kao kad smo bili uspaljeni klinci.

Uspavljivat ću Franku kad god budem stigla. I pjevati joj More (Maestral), Anu (Prvi puta otkad pamtim iz Frozena), Tomicu (Tomica i prijatelji) i Amen, kao što sam joj i do sada pjevala prije nego utone u san.

Uključit ću Franku u sve aktivnosti brige o braci. Dodat će mi maramice, pokriti bracu, biti pažljiva i tiha dok braco beba Juja spava. Bar ću pokušati. I mazit ću je više nego ikada.

Neću skuhati ručak svaki dan. Bit će dana kad ću muža poslati po burek. Burek je OK.

Bar jednom u tri mjeseca posjetit ću frizera, i skratiti ispucane vrhove. Ili poludjeti i poželjeti opet pixie frizuru uslijed post trudničkog ispadanja kose.

Pit ću manje kave, i više vode. I uzimati vitamine. 

Nalakirat ću nekad nokte, makar ne budem išla nikuda.

Neću ući niti u jednu novu grupu za mame na Facebooku, štoviše, izaći ću iz njih nekoliko.

Pročitat ću bar jednu knjigu do kraja godine. Naći ću neku koja ima bar stotinjak stranica. Ma ne mora biti niti dobra. 

Neću praviti sendviče u 2 ujutro koliko god dojila i bila gladna. OK, možda samo tu i tamo. S majonezom. Jer dojit ću i bit ću gladna. Jako.

Bit ću strpljivija. Sjetit ću se da s djecom ništa ne ide na silu i po planu, za sve treba vrijeme. Dan po dan. Sjetit ću se. Moram!

Neću Jurja uspavljivati na rukama. Osim ako bude imao grčeve - onda ću ponoviti sve kao s Frankom, svjesno se upuštajući u beskrajna nunanja i besane noći. 

Pokušat ću uživati u beskrajnom nizu posjeta prijatelja i rodbine iako bih najradije stalno samo s mužem gledala u našu dječicu.

Bit ću živčana. I umorna. I raščupana. I sretna.