Preskoči na glavni sadržaj

Moja velika curica

Bila noć loša ili dobra (hm, koliko dobra uz bebu staru mjesec dana može biti), svakog jutra odlučim - danas će biti dobar dan. Obećam si da neću biti nervozna, da neću kukati zbog bolnih stopala, da ću sve stići, da nećemo živjeti u svinjcu, da će se ručak skuhati, a da Franka neće uopće gledati crtiće. A onda me ona izludi mamakanjem, onda popiški krevet, odbije ručak, ili odluči satima skakati po kauču tik do bratove glave, i ostatak dana pokušavam dokučiti što sam Bogu skrivila.


Pročitala sam negdje da mame na porodiljnom dopustu često zamijene umor za depresiju, pa si to u glavi ponavljam poput mantre. Samo si umorna, nemoj nasjedati na njene provokacije. Jer, ponekad zaboravim - Franka ima samo tri godine. Tri godine. Ona je još beba, ona još želi mamu za sebe, iako ne nosi pelene i sama pojede doručak. Mora da je strašno ovo što joj se dogodilo - u kuću je došla beba koja nije sposobna niti govoriti, ni hodati, a mama i tata ipak stalno u nju gledaju, kao da je nešto čudesno. Braco samo plače i ponekad mamu i popiški, a mama mu se svejedno smije, dok na nju stalno viče - Gdje su ti papuče? Silazi dolje! Pojedi to! Prestani! Pazi! Čekaj! Čekaj! Čekaj!


Odjednom, od nje očekujem da postane samostalna i da bude apsolutno poslušna, a ona se i dalje samo želi glupirati. Ona obožava skakati - Vidi, mama! Obožava kad joj mama crta, a ona joj dodaje drvene bojice. Obožava kad mama pleše s njom, a ona se nakloni na kraju plesa poput balerine. Ona ne želi napustiti park čak ni kad ga napusti zadnji klinac iz susjedstva. Još je zaigrana, svijet joj je pozornica i nebo granica. Obožavam što se ne boji popeti na zidić, što vrišti dok se spušta niz tobogan, što ju oduševljavaju mravi koji se penju po stablu, što na svakom komadu torte mora biti svijećica koja će joj ostvariti želje, što više voli lopte od lutaka i što je tek neki dan s osmijehom obukla haljinicu, što voli palačinke i PEZiće i što druge uvijek grli - zašto odjednom želim da bude ono što nije? Gledam je dok spava napućenih usnica i obuzme me neopisiva žalost - više nikad neće biti ovako mala - pa zašto ne mogu uživati u njenoj ludosti, zašto odjednom tražim od nje da prestane biti čudesna ovakva kakva jest? 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...