Mi, žene, čudna smo bića. Zadnji tjedni trudnoće nepodnošljivi su nam i svaka se normalna trudnica veseli kad ju liječnik zadrži u bolnici jer će se uskoro poroditi. Veselimo se tome unatoč boli i muci koja nas čeka. Jer, bar više neće biti tog velikog trbuha, moći ćemo obrijati noge i nalakirati nožne nokte i dobit ćemo svoje tijelo natrag - hm, recimo. I onda dođemo kući s naramkom punim bebe i žalosno pogledavamo svoj banana jastuk, jer više nam on ne treba za spavanje, onda se gladimo po trbuhu zaboravljajući da su u njemu samo organi, ali ne i beba, onda se odmičemo od štednjaka, osjećajući svoj nevidljivi trbuh baš poput fantomske boli koja ostane nakon što se izgubi jedan od udova.
Sve se to dogodilo i meni. Osim te fizičke promjene, psihička promjena je ono što nas zaista ostavlja izbezumljenima. Očekujemo neki nevjerojatni i neviđeni val entuzijazma, ali drugo dijete nekako nije big deal kao prvo, i to je jednostavno tako. Ono je došlo drugo i mora se pomiriti s tim da je njegova velika seka još uvijek glavna - i to više nego ikada. Sada nju još više ljubimo, sada samo promatramo njene reakcije na bratovo ponašanje. Sada više nemamo vremena po cijeli dan gledati kako nova beba spava, jer stara beba želi pahuljice ili želi gledati Oddbodse - ovog trena! Sram me reći, ali s Jurjem baratam poput nindže, da ga Franka što manje doživi, a i izbjegavam mu previše tepati ili ljubiti ga jer se bojim da će mu seka biti povrijeđena.
Možda je to sve u mojoj glavi, jer Franka za sada divno prihvaća brata. Kad ga je prvi put vidjela, instinktivno mu je dodirnula glavicu i rekla: To jepo (prijevod: On je lijep)! Shvatila je odmah da je mamino mlijeko tajna bratove tišine pa se ona oglasi glasnije nego on svaka tri sata: Mora papat mjeko!! Ne voli jedino kad mama presvlači brata, jer brat ima rep. I kakica mu je žuta, i fuj, dok je njena mirisna poput ruže u rosno jutro. Mo'š si mislit'.
U Franki pronalazim inspiraciju - ona sve želi i mora sama. S obzirom da je mili moj dobio samo dva dana godišnjeg odmora, već ovog tjedna ostadoh pomalo sama s dvoje dječice, i mnome je zavladala neka nova vrsta panike. Kako ću to izvesti? Kako ću zadovoljiti sve njihove potrebe? Začudo, za sada se snalazim. Kava mi se čak ni ne ohladi prije nego je popijem. Ne uzimam bebu čim zaplače. Jer Franka baš tada kaka, i treba moralnu potporu. Zapravo, ne uzimam ga dovoljno na ruke, sve u strahu da ću ponoviti stare greške. Onda on plače neutješno (hello, grčevi - zašto bi mene išta zaobišlo?), a ja se grizem da ću napraviti neke sasvim nove greške. S djecom kao da ne možeš napraviti pravu stvar u pravo vrijeme.
Ma dobra sam ja. Ide mi. Rublje je oprano, ručak je skuhan, zube sam oprala (jesam li?). Oboje su siti, i suhi (jao, imajte curicu - presvlačenje sinova je prestresno - s jednom rukom držim nogice i blazinicu kao štit od vodoskoka, a s drugom jajca i čistim kakicu!). Franka spava, i to bez ceremonije uspavljivanja, Juraj spava - ah, u tih nekoliko minuta kad oboje spavaju osjećam okus pobjede! Ma što li sam samo radila s toliko slobodnog vremena i s jednom bebom, da mi je znati. Očito se sposobnost multitastinga povećava proporcionalno broju rođene djece - ženama s desetoro djece mora da po moćima nije ravna niti Wonder Woman. Možda jesu moćne, i sposobnije od mene, ali jedno je sigurno - i ja, i one, padamo s nogu od trudnoće, od trudova, od truda kojeg svakog dana ulažemo da bi odgojili male ljude. I zato, ako sretnete koju Wonder Woman, recite joj da joj ide sjajno, da je dobra mama, da će sve biti u redu, jer to je sve što želimo čuti na kraju dana.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)