Preskoči na glavni sadržaj

Mama sama kod kuće

Ne znam sanjaju li druge mame o danu provedenom s prijateljicama, na rock koncertu ili bi voljele neopterećeno peglati kartice satima, ali otkad sam mama, sanjam samo o danu za sebe. Nemam plan, nemam niti ideju što bih radila kad bih imala slobodan dan, ali čeznula sam za njim. I dobila sam ga, nekoliko njih - i to zahvaljujući nedostatku vremena za učenje za besmisleni ispit koji sam ranije spominjala. Franka mi je rekla pa-pa i ostavila me u suzama samu u stanu, sve kako bih mogla učiti na miru. Slobodan dan nije od mene učinio štrebericu, ali mi je dao priliku da zastanem, pogledam nebo, da ga zaista vidim, i iz neke usporene i tihe perspektive promotrim svoj život.


Svakom normalnom čovjeku koji je prošao pakao zvan pravosudni ispit najgora je noćna mora da će tom ispitu morati ponovno pristupiti. Ove godine moja će se noćna mora ostvariti. Ne tako davno, mladi su sudski vježbenici odmah poslije pravosudnog ispita postajali suci prvostupanjskih sudova, a već u četrdesetima popeli bi se i stepenicu više. Danas, kada se nastoji srezati broj sudaca, i kada u Osijeku gotovo cijelo desetljeće nije imenovan novi sudac, mojoj generaciji gotovo je nemoguće napredovati. Osim svega navedenog, kao uvjet za buduće suce sada je nametnut taj famozni završni ispit u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike, koji obuhvaća većinu literature s pravosudnog ispita i koji mladim pravnicima s položenim pravosudnim ispitom, koji su najniže plaćeni pravnici u državi, btw, nameće pritisak - ne samo polaganja ispita, nego i ostvarivanja 86% uspjeha na njemu - u suprotnom, nikada neće moći niti konkurirati za mjesto suca. Umjesto da se pobunimo, poslušni i naivni kao i u svemu, mi, Hrvati, platit ćemo tisuće kuna za ispit na kojem će nam netko, tko takav pritisak nije nikada ni okusio, reći da nismo sposobni raditi svoj posao. I evo me. Umjesto da se pakujem za Njemačku, sjedim kraj Zakona o parničnom postupku i borim se sama sa sobom. Motivacija - nula. Ambicija - nula. Učenje zakona, koji su svaki put kad ih učim u cijelosti izmjenjeni, ne veseli me, ne ispunjava, čak niti ne čini pametnijom. Znam što znam, znam u čemu sam dobra, a za što se trebam više potruditi, i ne patim od toga da me netko potapše po ramenu i pohvali me. Ovaj ispit neće me učiniti boljom pravnicom, samo će me primorati da razmišljam o stvarima koje bi me usrećile više od bavljenja pravom. Željela bih napisati knjigu, željela bih više pjevati, željela bih željeti ići češće kod frizera, voljela bih šetati satima, htjela bih s Frankom učiti jahati, voljela bih ići u kino sa svojim mužem, voljela bih da se ljubimo na klupi kako smo činili godinama, voljela bih upisati sate slikanja, voljela bih pročitati barem stotinjak knjiga godišnje, kao nekada, željela bih izmisliti svoju signature tortu, ma upisala bih i postdiplomski, vjerojatno na fakultetu koji nema veze s pravom, voljela bih s mužem pokrenuti naš obiteljski posao, biti kreativna, biti energična - voljela bih ne stavljati život na čekanje zbog nekog glupog ispita.


Ne pišem vam ovo kao žalopojku, nego kao upozorenje. Budite hrabriji od mene - nemojte pristajati na sve što vam nude, pogotovo na na ono što će vam oduzeti vrijeme koje trebate provesti s obitelji. Pronalaziti ravnotežu između obiteljskog života i prilike za napredovanjem koje će se dogoditi možda jednom tijekom života čini se besmislenim. Ali, evo me, bacam se na Zakon o parničnom postupku, po ne znam koji put, ne iz gladi za znanjem, nego iz straha, jasno mi je to. Kako sam počela učiti, opet su mi se javile noćne more o Šibeniku - u njima se cijele noći pakiram i tražim autobus kojim putujem cijelu vječnost, u njima na Macoli gutam sendvič okružena strancima, u njima mogu namirisati slani morski zrak dok usred noći vučem putni kofer uz šibensku uzbrdicu i ulazim u prazni hladni stan, u njima osjećam nevjerojatni umor i tjeskobu kad se nakon dva sata sna vraćam u svakodnevicu i idem na posao, kako bih jednog dana položila pravosudni ispit i kako bi mi sva vrata bila otvorena. Ne isplati se svaka žrtva, i neke stvari vas ne ojačaju, nego vas polako ubijaju. Jedino što možete jest dopustiti im da vas ubiju, ili se boriti protiv njih - svojom snagom, samopouzdanjem, vjerom i prkosom.

Primjedbe

  1. Odgovori
    1. Sjetit ću se tog "When the going gets tough, the tough get going" :) Hvala!

      Izbriši
  2. Sanjaju, sanjaju, kako da ne :) Grižnja savjesti je tu, ali potrebni su mi da dođem k sebi i skupim snagu za dalje.
    To za pravosudni ispit ne mogu vjerovati. Ja sam iskreno odustala od stručnog ispita kada mi za njega treba godinu dana staža u školi, a u 9 godina nisam skupila ni mjesec dana. Jer... veze, jbn veze. Uglavnom, ko ga šiša, kad sam s vremenom vidjela da je posao u školi u teoriji jedno, a u stvarnosti potpuno drugo. Zapravo, to je posao koji ne ostavlja nimalo vremena za sebe. A i ja želim se igrati sa svojim djetetom, putovati, šetati, čitati i sve ono što me drži na životu i čini mene kao osobu, a s takvim poslom ništa nisam stigla. I još ljudi misle da se doma izležavam, a ja sam po 20 sati radila i pukla, anksioznost, depresija, ibs... ma da ne duljim, baš me sve to polako ubijalo, a ja naravno nisam htjela odustatati jer eto, puno sam uložila u to, ponajprije svoje zdravlje. Ali sada kad imam D. vidim da sve to zapravo nije vrijedno. Može se živjeti i od random posla od 8 do 16.
    Nego nisam znala da se na postdiplomski može na nešto što nisi studirao? Jel stvarno tako ili sam pobrkala lončiće?

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...