Mama sama kod kuće

Ne znam sanjaju li druge mame o danu provedenom s prijateljicama, na rock koncertu ili bi voljele neopterećeno peglati kartice satima, ali otkad sam mama, sanjam samo o danu za sebe. Nemam plan, nemam niti ideju što bih radila kad bih imala slobodan dan, ali čeznula sam za njim. I dobila sam ga, nekoliko njih - i to zahvaljujući nedostatku vremena za učenje za besmisleni ispit koji sam ranije spominjala. Franka mi je rekla pa-pa i ostavila me u suzama samu u stanu, sve kako bih mogla učiti na miru. Slobodan dan nije od mene učinio štrebericu, ali mi je dao priliku da zastanem, pogledam nebo, da ga zaista vidim, i iz neke usporene i tihe perspektive promotrim svoj život.

Svakom normalnom čovjeku koji je prošao pakao zvan pravosudni ispit najgora je noćna mora da će tom ispitu morati ponovno pristupiti. Ove godine moja će se noćna mora ostvariti. Ne tako davno, mladi su sudski vježbenici odmah poslije pravosudnog ispita postajali suci prvostupanjskih sudova, a već u četrdesetima popeli bi se i stepenicu više. Danas, kada se nastoji srezati broj sudaca, i kada u Osijeku gotovo cijelo desetljeće nije imenovan novi sudac, mojoj generaciji gotovo je nemoguće napredovati. Osim svega navedenog, kao uvjet za buduće suce sada je nametnut taj famozni završni ispit u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike, koji obuhvaća većinu literature s pravosudnog ispita i koji mladim pravnicima s položenim pravosudnim ispitom, koji su najniže plaćeni pravnici u državi, btw, nameće pritisak - ne samo polaganja ispita, nego i ostvarivanja 86% uspjeha na njemu - u suprotnom, nikada neće moći niti konkurirati za mjesto suca. Umjesto da se pobunimo, poslušni i naivni kao i u svemu, mi, Hrvati, platit ćemo tisuće kuna za ispit na kojem će nam netko, tko takav pritisak nije nikada ni okusio, reći da nismo sposobni raditi svoj posao. I evo me. Umjesto da se pakujem za Njemačku, sjedim kraj Zakona o parničnom postupku i borim se sama sa sobom. Motivacija - nula. Ambicija - nula. Učenje zakona, koji su svaki put kad ih učim u cijelosti izmjenjeni, ne veseli me, ne ispunjava, čak niti ne čini pametnijom. Znam što znam, znam u čemu sam dobra, a za što se trebam više potruditi, i ne patim od toga da me netko potapše po ramenu i pohvali me. Ovaj ispit neće me učiniti boljom pravnicom, samo će me primorati da razmišljam o stvarima koje bi me usrećile više od bavljenja pravom. Željela bih napisati knjigu, željela bih više pjevati, željela bih željeti ići češće kod frizera, voljela bih šetati satima, htjela bih s Frankom učiti jahati, voljela bih ići u kino sa svojim mužem, voljela bih da se ljubimo na klupi kako smo činili godinama, voljela bih upisati sate slikanja, voljela bih pročitati barem stotinjak knjiga godišnje, kao nekada, željela bih izmisliti svoju signature tortu, ma upisala bih i postdiplomski, vjerojatno na fakultetu koji nema veze s pravom, voljela bih s mužem pokrenuti naš obiteljski posao, biti kreativna, biti energična - voljela bih ne stavljati život na čekanje zbog nekog glupog ispita.

Ne pišem vam ovo kao žalopojku, nego kao upozorenje. Budite hrabriji od mene - nemojte pristajati na sve što vam nude, pogotovo na na ono što će vam oduzeti vrijeme koje trebate provesti s obitelji. Pronalaziti ravnotežu između obiteljskog života i prilike za napredovanjem koje će se dogoditi možda jednom tijekom života čini se besmislenim. Ali, evo me, bacam se na Zakon o parničnom postupku, po ne znam koji put, ne iz gladi za znanjem, nego iz straha, jasno mi je to. Kako sam počela učiti, opet su mi se javile noćne more o Šibeniku - u njima se cijele noći pakiram i tražim autobus kojim putujem cijelu vječnost, u njima na Macoli gutam sendvič okružena strancima, u njima mogu namirisati slani morski zrak dok usred noći vučem putni kofer uz šibensku uzbrdicu i ulazim u prazni hladni stan, u njima osjećam nevjerojatni umor i tjeskobu kad se nakon dva sata sna vraćam u svakodnevicu i idem na posao, kako bih jednog dana položila pravosudni ispit i kako bi mi sva vrata bila otvorena. Ne isplati se svaka žrtva, i neke stvari vas ne ojačaju, nego vas polako ubijaju. Jedino što možete jest dopustiti im da vas ubiju, ili se boriti protiv njih - svojom snagom, samopouzdanjem, vjerom i prkosom.