Preskoči na glavni sadržaj

Mama sama kod kuće

Ne znam sanjaju li druge mame o danu provedenom s prijateljicama, na rock koncertu ili bi voljele neopterećeno peglati kartice satima, ali otkad sam mama, sanjam samo o danu za sebe. Nemam plan, nemam niti ideju što bih radila kad bih imala slobodan dan, ali čeznula sam za njim. I dobila sam ga, nekoliko njih - i to zahvaljujući nedostatku vremena za učenje za besmisleni ispit koji sam ranije spominjala. Franka mi je rekla pa-pa i ostavila me u suzama samu u stanu, sve kako bih mogla učiti na miru. Slobodan dan nije od mene učinio štrebericu, ali mi je dao priliku da zastanem, pogledam nebo, da ga zaista vidim, i iz neke usporene i tihe perspektive promotrim svoj život.


Svakom normalnom čovjeku koji je prošao pakao zvan pravosudni ispit najgora je noćna mora da će tom ispitu morati ponovno pristupiti. Ove godine moja će se noćna mora ostvariti. Ne tako davno, mladi su sudski vježbenici odmah poslije pravosudnog ispita postajali suci prvostupanjskih sudova, a već u četrdesetima popeli bi se i stepenicu više. Danas, kada se nastoji srezati broj sudaca, i kada u Osijeku gotovo cijelo desetljeće nije imenovan novi sudac, mojoj generaciji gotovo je nemoguće napredovati. Osim svega navedenog, kao uvjet za buduće suce sada je nametnut taj famozni završni ispit u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike, koji obuhvaća većinu literature s pravosudnog ispita i koji mladim pravnicima s položenim pravosudnim ispitom, koji su najniže plaćeni pravnici u državi, btw, nameće pritisak - ne samo polaganja ispita, nego i ostvarivanja 86% uspjeha na njemu - u suprotnom, nikada neće moći niti konkurirati za mjesto suca. Umjesto da se pobunimo, poslušni i naivni kao i u svemu, mi, Hrvati, platit ćemo tisuće kuna za ispit na kojem će nam netko, tko takav pritisak nije nikada ni okusio, reći da nismo sposobni raditi svoj posao. I evo me. Umjesto da se pakujem za Njemačku, sjedim kraj Zakona o parničnom postupku i borim se sama sa sobom. Motivacija - nula. Ambicija - nula. Učenje zakona, koji su svaki put kad ih učim u cijelosti izmjenjeni, ne veseli me, ne ispunjava, čak niti ne čini pametnijom. Znam što znam, znam u čemu sam dobra, a za što se trebam više potruditi, i ne patim od toga da me netko potapše po ramenu i pohvali me. Ovaj ispit neće me učiniti boljom pravnicom, samo će me primorati da razmišljam o stvarima koje bi me usrećile više od bavljenja pravom. Željela bih napisati knjigu, željela bih više pjevati, željela bih željeti ići češće kod frizera, voljela bih šetati satima, htjela bih s Frankom učiti jahati, voljela bih ići u kino sa svojim mužem, voljela bih da se ljubimo na klupi kako smo činili godinama, voljela bih upisati sate slikanja, voljela bih pročitati barem stotinjak knjiga godišnje, kao nekada, željela bih izmisliti svoju signature tortu, ma upisala bih i postdiplomski, vjerojatno na fakultetu koji nema veze s pravom, voljela bih s mužem pokrenuti naš obiteljski posao, biti kreativna, biti energična - voljela bih ne stavljati život na čekanje zbog nekog glupog ispita.


Ne pišem vam ovo kao žalopojku, nego kao upozorenje. Budite hrabriji od mene - nemojte pristajati na sve što vam nude, pogotovo na na ono što će vam oduzeti vrijeme koje trebate provesti s obitelji. Pronalaziti ravnotežu između obiteljskog života i prilike za napredovanjem koje će se dogoditi možda jednom tijekom života čini se besmislenim. Ali, evo me, bacam se na Zakon o parničnom postupku, po ne znam koji put, ne iz gladi za znanjem, nego iz straha, jasno mi je to. Kako sam počela učiti, opet su mi se javile noćne more o Šibeniku - u njima se cijele noći pakiram i tražim autobus kojim putujem cijelu vječnost, u njima na Macoli gutam sendvič okružena strancima, u njima mogu namirisati slani morski zrak dok usred noći vučem putni kofer uz šibensku uzbrdicu i ulazim u prazni hladni stan, u njima osjećam nevjerojatni umor i tjeskobu kad se nakon dva sata sna vraćam u svakodnevicu i idem na posao, kako bih jednog dana položila pravosudni ispit i kako bi mi sva vrata bila otvorena. Ne isplati se svaka žrtva, i neke stvari vas ne ojačaju, nego vas polako ubijaju. Jedino što možete jest dopustiti im da vas ubiju, ili se boriti protiv njih - svojom snagom, samopouzdanjem, vjerom i prkosom.

Primjedbe

  1. Odgovori
    1. Sjetit ću se tog "When the going gets tough, the tough get going" :) Hvala!

      Izbriši
  2. Sanjaju, sanjaju, kako da ne :) Grižnja savjesti je tu, ali potrebni su mi da dođem k sebi i skupim snagu za dalje.
    To za pravosudni ispit ne mogu vjerovati. Ja sam iskreno odustala od stručnog ispita kada mi za njega treba godinu dana staža u školi, a u 9 godina nisam skupila ni mjesec dana. Jer... veze, jbn veze. Uglavnom, ko ga šiša, kad sam s vremenom vidjela da je posao u školi u teoriji jedno, a u stvarnosti potpuno drugo. Zapravo, to je posao koji ne ostavlja nimalo vremena za sebe. A i ja želim se igrati sa svojim djetetom, putovati, šetati, čitati i sve ono što me drži na životu i čini mene kao osobu, a s takvim poslom ništa nisam stigla. I još ljudi misle da se doma izležavam, a ja sam po 20 sati radila i pukla, anksioznost, depresija, ibs... ma da ne duljim, baš me sve to polako ubijalo, a ja naravno nisam htjela odustatati jer eto, puno sam uložila u to, ponajprije svoje zdravlje. Ali sada kad imam D. vidim da sve to zapravo nije vrijedno. Može se živjeti i od random posla od 8 do 16.
    Nego nisam znala da se na postdiplomski može na nešto što nisi studirao? Jel stvarno tako ili sam pobrkala lončiće?

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...