Zdrava novogodišnja perspektiva

Kako stvari stoje, ove godine sve može ići samo na bolje. Zajedno s mojim godišnjim odmorom započeo je i nesretni niz događaja koji nikako da se okonča. Prometna nezgoda, natezanja s osiguranjem, pa viroza, ta nesretna viroza koja je pokosila cijelu našu širu i bližu familiju, a Franki uzrokovala gnojnu anginu. Šest dana povišene temperature, kmečanja, štrajka glađu, štrajka žeđu, mjerenja temperature svakih sat vremena, buđenja noću i paničnog pipanja čela, pa još deset dana antibiotika. Jesam li spomenula koliko dugo sam sanjala o tom godišnjem odmoru?

Sanjala sam da ću se izležavati bar pola sata na dan, dok Franka skače uz Doru istraživačicu, sanjala sam da ću pročitati bar jednu knjigu prije nego li prionem učenju za jedan od besmislenijih ispita u mom životu (tamo, u grupi s ispitom iz kolegija Upravna znanost - what the hell was that?) i pokleknem pred ostalim izazovima koji vrebaju u 2018. godini. Na kraju sam bila preiscrpljena, prebolesna i prezabrinuta da bih se nadala ičemu osim Frankinom i muževom čudesnom ozdravljenju.

Nisam si ove godine ni skuhala kavu.

Nisam donijela nijednu novogodišnju odluku.

Nismo imali goste, nitko se nije htio razboljeti.

Nisam napravila niti jedan kolač, čak ni za doček Nove godine.

Nisam pogledala niti jedan film, a Novu smo dočekali gledajući Seks i grad na TV-u, uzavrelih tijela - od povišene virozne temperature.

Nisam pročitala niti jednu knjigu. Nisam napravila popis najboljih knjiga lanjske godine - ali to nema veze s virozom, jednostavno ne volim te popise. Kao da bih ikada mogla pročitati sve što je u godinu dana izdano, i kao da bih objektivno mogla izdvojiti favorite.

Nije bilo ničega što bi me vratilo među žive. A onda mi je s Book Depositoryja stigla knjiga Lauren Graham - Talking as fast as I can.

Sasvim slučajno, i ovu godinu započela sam s autobiografijom. Lani me oduševio Bruce Springsteen s Born to run i mogu reći da tijekom godine niti jedna knjiga nije u meni rasplamsala plam koji je zapalio Bruce u siječnju. Ima nečega u autobiografijama, nečega zbog čega žalim što ih ne čitam češće.

"I looked at these friends and realized: Well, duh, work is gratifying, but it isn't everything, and it's no fun to sleep with at night."

Da se razumijemo, ne čitam knjige na stranim jezicima, jer sam lijenčina, ali Laurenin engleski čitala sam s neodoljivom lakoćom - možda zbog oduševljenja Gilmoreicama koje prelazi granice mog materinjeg jezika. Knjigu sam ponijela jednom na WC (zašto da si lažemo i da vas uvjeravam da čitam knjige na bijeloj satenskoj posteljini) i nisam se odvajala od nje. Duhovita i multitalentirana Lauren, za razliku od prve knjige, koja je roman, u Talking as fast as I can opisala je svoje odrastanje, svoje početke i taj svečani trenutak kad je izabrana glumiti jednu jedinu - Lorelai Gilmore. Čupava i luckasta Lauren rođena je na Havajima, živjela je u Japanu, živjela je sa samohranim ocem na brodu, koji nije niti plovio, crnčila je u New York Cityju, čekajući svoju priliku i nije odustajala od svog sna. U svojoj knjizi otkrila je kako je jednom na audiciji zlostavljala ribu, kako je sanjala o Broadwayu, kako je prestala čitati kritike i gledati sebe na TV ekranu, otkrila je tajne hollywoodskih dijeta, zašto nikada neće glumiti liječnicu ili inspektoricu, zašto su joj uzori Betty White i Carrie Fisher, zašto je u svakoj sezoni Gilmoreica imala drugačiju frizuru, male slatke tajne sa snimanja Gilmoreica koje će cijeniti samo pravi fanovi, ukratko - pripremila pravi melem za moju novogodišnju ranu.

 "As an actor person, as well as a person person, I don't think I naturally exude competence. I exude more of an "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" type of a vibe."

Možda i ne volite Lauren Graham (zar je to moguće?), možda Gilmoreice na vaše odrastanje nisu utjecale kao na moje, ali Talking as fast as I can preporučila bih svakome tko se nalazi pred izazovima, tko sumnja u sebe. Lauren nije suludo samouvjerena žena koja nikada ne bi priznala da neke stvari ne može učiniti, naprotiv - ona sluša svoje instinkte i kad ju drugi uvjeravaju da ju ograničavaju, zna svoje prednosti i mane i svoj san je ostvarila na teži način, hodajući zaobilaznim putevima koje je uvijek znala cijeniti. Takva želim biti - ne ambiciozna, gladna napredovanja i nagrada - samo želim voljeti ono što radim, i biti dobra u tome. Ne želim sada donositi teške odluke o svojoj karijeri, kad nemam pojma što ću željeti raditi za deset godina. Ne želim si zacrtati samo jedan plan i uvjeriti se da samo on vodi k sreći. U novoj godini želim više biti tip osobe koja zrači s "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" vibrom. Eto, i novogodišnja odluka je pala.

"There's no secret to accomplishing almost any goal worth pursuing."

Svojim anegdotama i prepoznatljivim stilom izražavanja Lauren Graham svakoga može podsjetiti da je svaki početak čupav, da ne treba zgrabiti svaku priliku koja ti se pruži, jer važnije je biti vjeran sebi, strpljiv i s ljubavlju working on a dream - naposljetku, oni koji sve dobiju na pladnju nemaju ništa zanimljivoga za napisati u svojim autobigrafijama.

"In blindly trying a different path, I accidentally found one tha worked better. So don't let your plan have the last laugh, but laugh last when your plan laughs, and when your plan has the last laugh, laugh back, laughing!"