Preskoči na glavni sadržaj

Zdrava novogodišnja perspektiva

Kako stvari stoje, ove godine sve može ići samo na bolje. Zajedno s mojim godišnjim odmorom započeo je i nesretni niz događaja koji nikako da se okonča. Prometna nezgoda, natezanja s osiguranjem, pa viroza, ta nesretna viroza koja je pokosila cijelu našu širu i bližu familiju, a Franki uzrokovala gnojnu anginu. Šest dana povišene temperature, kmečanja, štrajka glađu, štrajka žeđu, mjerenja temperature svakih sat vremena, buđenja noću i paničnog pipanja čela, pa još deset dana antibiotika. Jesam li spomenula koliko dugo sam sanjala o tom godišnjem odmoru?

Sanjala sam da ću se izležavati bar pola sata na dan, dok Franka skače uz Doru istraživačicu, sanjala sam da ću pročitati bar jednu knjigu prije nego li prionem učenju za jedan od besmislenijih ispita u mom životu (tamo, u grupi s ispitom iz kolegija Upravna znanost - what the hell was that?) i pokleknem pred ostalim izazovima koji vrebaju u 2018. godini. Na kraju sam bila preiscrpljena, prebolesna i prezabrinuta da bih se nadala ičemu osim Frankinom i muževom čudesnom ozdravljenju.

Nisam si ove godine ni skuhala kavu.

Nisam donijela nijednu novogodišnju odluku.

Nismo imali goste, nitko se nije htio razboljeti.

Nisam napravila niti jedan kolač, čak ni za doček Nove godine.

Nisam pogledala niti jedan film, a Novu smo dočekali gledajući Seks i grad na TV-u, uzavrelih tijela - od povišene virozne temperature.

Nisam pročitala niti jednu knjigu. Nisam napravila popis najboljih knjiga lanjske godine - ali to nema veze s virozom, jednostavno ne volim te popise. Kao da bih ikada mogla pročitati sve što je u godinu dana izdano, i kao da bih objektivno mogla izdvojiti favorite.

Nije bilo ničega što bi me vratilo među žive. A onda mi je s Book Depositoryja stigla knjiga Lauren Graham - Talking as fast as I can.


Sasvim slučajno, i ovu godinu započela sam s autobiografijom. Lani me oduševio Bruce Springsteen s Born to run i mogu reći da tijekom godine niti jedna knjiga nije u meni rasplamsala plam koji je zapalio Bruce u siječnju. Ima nečega u autobiografijama, nečega zbog čega žalim što ih ne čitam češće.

"I looked at these friends and realized: Well, duh, work is gratifying, but it isn't everything, and it's no fun to sleep with at night."

Da se razumijemo, ne čitam knjige na stranim jezicima, jer sam lijenčina, ali Laurenin engleski čitala sam s neodoljivom lakoćom - možda zbog oduševljenja Gilmoreicama koje prelazi granice mog materinjeg jezika. Knjigu sam ponijela jednom na WC (zašto da si lažemo i da vas uvjeravam da čitam knjige na bijeloj satenskoj posteljini) i nisam se odvajala od nje. Duhovita i multitalentirana Lauren, za razliku od prve knjige, koja je roman, u Talking as fast as I can opisala je svoje odrastanje, svoje početke i taj svečani trenutak kad je izabrana glumiti jednu jedinu - Lorelai Gilmore. Čupava i luckasta Lauren rođena je na Havajima, živjela je u Japanu, živjela je sa samohranim ocem na brodu, koji nije niti plovio, crnčila je u New York Cityju, čekajući svoju priliku i nije odustajala od svog sna. U svojoj knjizi otkrila je kako je jednom na audiciji zlostavljala ribu, kako je sanjala o Broadwayu, kako je prestala čitati kritike i gledati sebe na TV ekranu, otkrila je tajne hollywoodskih dijeta, zašto nikada neće glumiti liječnicu ili inspektoricu, zašto su joj uzori Betty White i Carrie Fisher, zašto je u svakoj sezoni Gilmoreica imala drugačiju frizuru, male slatke tajne sa snimanja Gilmoreica koje će cijeniti samo pravi fanovi, ukratko - pripremila pravi melem za moju novogodišnju ranu.

 "As an actor person, as well as a person person, I don't think I naturally exude competence. I exude more of an "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" type of a vibe."

Možda i ne volite Lauren Graham (zar je to moguće?), možda Gilmoreice na vaše odrastanje nisu utjecale kao na moje, ali Talking as fast as I can preporučila bih svakome tko se nalazi pred izazovima, tko sumnja u sebe. Lauren nije suludo samouvjerena žena koja nikada ne bi priznala da neke stvari ne može učiniti, naprotiv - ona sluša svoje instinkte i kad ju drugi uvjeravaju da ju ograničavaju, zna svoje prednosti i mane i svoj san je ostvarila na teži način, hodajući zaobilaznim putevima koje je uvijek znala cijeniti. Takva želim biti - ne ambiciozna, gladna napredovanja i nagrada - samo želim voljeti ono što radim, i biti dobra u tome. Ne želim sada donositi teške odluke o svojoj karijeri, kad nemam pojma što ću željeti raditi za deset godina. Ne želim si zacrtati samo jedan plan i uvjeriti se da samo on vodi k sreći. U novoj godini želim više biti tip osobe koja zrači s "I'm kind of winging it here, but isn't this fun?" vibrom. Eto, i novogodišnja odluka je pala.

"There's no secret to accomplishing almost any goal worth pursuing."

Svojim anegdotama i prepoznatljivim stilom izražavanja Lauren Graham svakoga može podsjetiti da je svaki početak čupav, da ne treba zgrabiti svaku priliku koja ti se pruži, jer važnije je biti vjeran sebi, strpljiv i s ljubavlju working on a dream - naposljetku, oni koji sve dobiju na pladnju nemaju ništa zanimljivoga za napisati u svojim autobigrafijama.

"In blindly trying a different path, I accidentally found one tha worked better. So don't let your plan have the last laugh, but laugh last when your plan laughs, and when your plan has the last laugh, laugh back, laughing!"

Primjedbe

  1. Sretna nova i nadam se zbilja bolja od one prošle :)
    Dobra ti je ova donja fotka... sve o čemu piše u tekstu u jednoj slici :D
    I ja sam lijenčina za čitati knjige na eng., ako nisu baš, baš... a ova izgleda kao jedna od njih. Inače, obožavam autobiografije jer uvijek se u nečemu prepoznam i nešto novo naučim o sebi, ali i nešto čime mogu poboljšati svoj život. Zato pratim i blogove :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pa da, nisam o tome ni razmišljala - blogovi su male autobiografije :)
      Sretna Nova i tebiii!

      Izbriši
  2. Dakle to su razlozi zašto ja nisam nijedan post od Badnjaka pročitala :)
    Samo može bolje ove godine, u pravu si!
    Nadam se da ćeš mi proslijediti ovu knjigu jednom, fan-ica sam Gilmoreica i baš me zanima i ova perspektiva.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...