Preskoči na glavni sadržaj

Draga djevojčice,

Draga moja djevojčice, jučer si puhala dvije svjećice na svojoj torti, odnosno, tvoj tata i ja smo puhali svjećice jer ti nisi htjela sjediti pred tortom baš tad kad smo mi to zamislili. Ne, autoritet i zapovjedi su ti besmisleni, oduvijek bili. Dan prije, na prvoj od dvije rođendanske zabave, vatru na svjećici ugasila si prstima poput neustrašivog gangatera koji stvari uzima u svoje ruke, i odšetala. Nisu te zanimali ukrasi na torti, svjećice, niti fotografiranje. Ni to što su se svi okupili oko stola nije te ponukalo da se kraj njega zadržiš - naumila si igrati se, trčati i cerekati iz raznih kutova stana, i svoj si naum ostvarila. Takva si od prve sekunde, one sekunde olakšanja koje je uslijedilo nakon dva dana bolova, trudova i iscrpljenosti. Izašla si na svijet plačući i mašući rukama i nogama, a babici, čije ruke su te dočekale, pokakala si se po bijelim anatomskim klompama. Sve su se sestre nasmijale kad te nazvala: "Franka usranka", a ja nisam ni slutila koliko svojeglavo biće mi leži na prsima.



Nisi nikada bila mazulja, dojka je predstavljala hranu, a ne igru. I danas se tek, u trku, onako usput, pricvrljiš uz mene i protrljaš svoj nos o moj, ne očekujući beskrajnu porciju poljubaca. Ma ne, ti za to nemaš vremena.


Ni spavanje nisi nikada voljela, činilo ti se kao da zbog njega propuštaš toliko zanimljivih ljudi i događaja. Spavala si prisilno, najčešće uslijed iznemoglosti, a ne radi izležavanja u kojem bi trebalo uživati na kraju dana, a to nas je izluđivalo. Izbacivalo iz kože. I još uvijek nas izbacuje. Sate i sate smo s tobom bdijeli - dok si plakala, dok si se inatila, dok si vrištala, skakala po nama ili se igrala potpuno budna i spremna za nove pustolovine. Nikad nismo mogli razumjeti da ti je od spavanja zanimljivije penjanje, skakutanje, trčanje, okretanje oko svoje osi, pa čak i padanje.
A padala ni nisi puno puta, jer u svemu što radiš si vrlo oprezna. Znaš točno procjeniti svoje mogućnosti, i iako si hitra koraka i nestrpljivog duha, bez razmišljanja pružaš ruku i tražiš pomoć kad je pred tobom teže savladiva prepreka.


Želim da uvijek znaš da smo tata i ja tu da ti pružimo tu ruku - iako zbog tebe ne spavamo, često smo razdražljivi, vičemo i plete nam se jezik, iako te tjeramo da jedeš taj batak, a ti bi radije jela palačinku, ili te tjeramo da jedeš palačinku, a ti bi baš batak, tu smo iako ne razumijemo niti jednu riječ koja izađe iz tvojih malih usta, iako te tjeramo na grozne stvari kao što su sušenje kose ili pranje zubi, tu smo iako nas ne puštaš u svoj mali svijet, tu smo iako si najtvrdoglavije i najglasnije i najneposlušnije dijete na planetu i iako si nam cijeli život preokrenula naglavačke, i to nekoliko puta. Tu smo i volimo te više od ičega i ikoga na ovom svijetu, svijetu koji će te razočarati i rastužiti, ali u kojem ćeš, sigurna sam, uvijek ostati svoja.


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...