Preskoči na glavni sadržaj

Draga djevojčice,

Draga moja djevojčice, jučer si puhala dvije svjećice na svojoj torti, odnosno, tvoj tata i ja smo puhali svjećice jer ti nisi htjela sjediti pred tortom baš tad kad smo mi to zamislili. Ne, autoritet i zapovjedi su ti besmisleni, oduvijek bili. Dan prije, na prvoj od dvije rođendanske zabave, vatru na svjećici ugasila si prstima poput neustrašivog gangatera koji stvari uzima u svoje ruke, i odšetala. Nisu te zanimali ukrasi na torti, svjećice, niti fotografiranje. Ni to što su se svi okupili oko stola nije te ponukalo da se kraj njega zadržiš - naumila si igrati se, trčati i cerekati iz raznih kutova stana, i svoj si naum ostvarila. Takva si od prve sekunde, one sekunde olakšanja koje je uslijedilo nakon dva dana bolova, trudova i iscrpljenosti. Izašla si na svijet plačući i mašući rukama i nogama, a babici, čije ruke su te dočekale, pokakala si se po bijelim anatomskim klompama. Sve su se sestre nasmijale kad te nazvala: "Franka usranka", a ja nisam ni slutila koliko svojeglavo biće mi leži na prsima.



Nisi nikada bila mazulja, dojka je predstavljala hranu, a ne igru. I danas se tek, u trku, onako usput, pricvrljiš uz mene i protrljaš svoj nos o moj, ne očekujući beskrajnu porciju poljubaca. Ma ne, ti za to nemaš vremena.


Ni spavanje nisi nikada voljela, činilo ti se kao da zbog njega propuštaš toliko zanimljivih ljudi i događaja. Spavala si prisilno, najčešće uslijed iznemoglosti, a ne radi izležavanja u kojem bi trebalo uživati na kraju dana, a to nas je izluđivalo. Izbacivalo iz kože. I još uvijek nas izbacuje. Sate i sate smo s tobom bdijeli - dok si plakala, dok si se inatila, dok si vrištala, skakala po nama ili se igrala potpuno budna i spremna za nove pustolovine. Nikad nismo mogli razumjeti da ti je od spavanja zanimljivije penjanje, skakutanje, trčanje, okretanje oko svoje osi, pa čak i padanje.
A padala ni nisi puno puta, jer u svemu što radiš si vrlo oprezna. Znaš točno procjeniti svoje mogućnosti, i iako si hitra koraka i nestrpljivog duha, bez razmišljanja pružaš ruku i tražiš pomoć kad je pred tobom teže savladiva prepreka.


Želim da uvijek znaš da smo tata i ja tu da ti pružimo tu ruku - iako zbog tebe ne spavamo, često smo razdražljivi, vičemo i plete nam se jezik, iako te tjeramo da jedeš taj batak, a ti bi radije jela palačinku, ili te tjeramo da jedeš palačinku, a ti bi baš batak, tu smo iako ne razumijemo niti jednu riječ koja izađe iz tvojih malih usta, iako te tjeramo na grozne stvari kao što su sušenje kose ili pranje zubi, tu smo iako nas ne puštaš u svoj mali svijet, tu smo iako si najtvrdoglavije i najglasnije i najneposlušnije dijete na planetu i iako si nam cijeli život preokrenula naglavačke, i to nekoliko puta. Tu smo i volimo te više od ičega i ikoga na ovom svijetu, svijetu koji će te razočarati i rastužiti, ali u kojem ćeš, sigurna sam, uvijek ostati svoja.


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Korjenito iskorjenjivanje za kraj ljeta

Kao dijete, kraj ljeta bih uvijek dočekala mršteći se, jer kraj ljeta značio je samo jedno - treba pokupiti šljive. I ujutro, i uvečer. I danas, i sutra. One rastopljene šljive čiji sok natapa zemlju, priziva mrave i ose, lijepi se za stopala. Mrzila sam to stablo, tu šljivu. Bila sam uvjerena da je šljivovica ljuta jer su djeca namrgođena dok skupljaju šljive od kojih se peče. Morale su proći godine da šljivi priznam njezinu važnost - od prodanih šljiva roditelji su nam uoči svake nove školske godine kupili nove udžbenike, tatinom se rakijom nazdravljalo na mojoj svadbi, sada se moja djeca slade maminim pekmezom i igraju ispod krošnji tog nezahvalnog drveta, usađenog u zemlju mog djeda. Sad, kad smo obje starije, draga mi je ta šljiva. Malo sam joj i nalik, čini mi se. Možda me zbog pomirdbe sa šljivom privukao naslov nove knjige Elif Shafak, britansko-turske književnice čiji sam opus davnih dana strpala u ladicu s turskim sapunicama za koje ne marim - "Otok nestalih stabala....

Prevela Ana Badurina

Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Natalij...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dani ponosa i predrasuda

Ja sam jedna kontradiktorna žena. Moje radno mjesto podrazumijeva veliku odgovornost, ali, na povratku s posla, velika je šansa da mi u slušalicama trešte Hansoni . Putem kući pokušavam smisliti čime ću nahraniti svoju obitelj, ali kupujem samo one mrkve koje bi poslužile snjegoviću kao atraktivan nos. Pišem pod imenom "Šljokičasta žena", ali odbijam biti klišej od ženske. Čitam klasike, ali nisam dvadeset godina pročitala nijedan roman Jane Austen (Anastasia Steele, veliki janeit, bila je kap koja je prelila čašu). Moju austenovsku apstinenciju prekinula je Helena iz "Vinskih mušica" predloživši da čitamo " Opatiju Northanger ". "Opatija" me oduševila, a praćenje TV serije "Sanditon" samo je potaknulo moju želju za ponovnim susretom s Jane Austen. Što se mene tiče, "Opatija Northanger" i jest najbolja knjiga za upoznavanje Jane Austen jer poučava čitatelja o kontekstu u kojem je stvarala, ali i na koji način čitati romane koj...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...