Preskoči na glavni sadržaj

Nisam ti ja cura od jednog žanra

Volim misliti o sebi kao svestranoj osobi - jer to sam uvijek željela biti kad odrastem - na sve strane. Da me sve zanima, da mi mašta radi svašta, da mi je znatiželja srednje ime. Možda je to razlog što ne volim čitati jedan žanr knjiga i što ne razumijem ljude kojima police krase knjige samo jednog autora. Mix it up, people! Ipak, shvatila sam i ja da je danas jedan žanr popularniji nego ikada prije - i to žanr psihološkog trilera, pa sam i ja pronjuškala lijepom našičkom knjižnicom (na godišnjem sam, ako niste shvatili prema trećem knjižnom postu u posljednjih tjedan dana!) u potrazi za jednim takvim romanom. Moram popratiti aktualna izdanja, koliko god bila zadrta.


Nemojte me krivo shvatiti, volim ja krimiće - Agatha Christie, Minette Walters, Mary Higgins Clark, Patricia D. Cornwall, John Grisham - sve sam ih pročitala davnih dana, ali danas sebe smatram klasičarkom - što ne znači da čitam isključivo Jane Austen, koju cijenim, ali ne obožavam pobožno, nego volim knjige koje će biti must read i za deset, dvadeset, pedeset godina. Padam na romantiku, i padam na poučne priče, neobične likove i zaplete, što i je razlog zašto moje recenzije sadrže dvije rečenice o knjizi koju pročitam, a dvije stotine rečenica o razmišljanjima na koje me knjiga potaknula. Međutim, ponekad i običnoj dosadnoj klasičarki treba odmak od klasika, pa sam posegnula za Crnookim Suzanama - briljantnim psihološkim trilerom Julie Heaberlin, kako piše na koricama knjige.






Da raščistimo, crnooke suzane ne predstavljaju naslov neke narodne pjesme, nego poljskog cvijeta na kojem je 1995. godine pronađena šesnaestogodišnja Tessa, odbačena, ostavljena na ostacima leševa nekoliko djevojaka. Sve njih mediji su nazvali Crnookim Suzanama, a za razliku od ostalih, Tessa je imala sreće, imala je sreće što je preživjela, i što se ničega nije sjećala. Roman događaje opisuje iz nekoliko perspektiva, prvenstveno iz perspektive mlade Tesse koja se oporavlja od izbavljanja iz groba, i Tesse koja je odrasla, koja pokušava izgraditi život sa kćeri, ali koju sumnja da je na električnu stolicu osudila pogrešnog čovjeka sve više kopka. Iako je pomalo klišej, Tessina priča jako brzo navuče čitatelja na čitanje, a Crnooke Suzane je triler zbog kojeg ćete se gristi jer niste pomnije proučili pravila Tonyja Buzana za brzo čitanje. Ostala sam budna dugo u noć (čitaj: do 1- jer, hej, ja sam mama!) da saznam tko je krvnik Crnookih Suzana, ali me kraj razočarao. Uvijek se ja tako provedem s ovim žanrom - sve te priče su tako tajanstvene, tako jezovite, tako perspektivne, pobuđuju prevelika očekivanja, koja je teško ispuniti. Joj, grozna sam, tako me teško oduševiti. Oprosti, Julia Heaberlin.




Ipak, bit ću moderna, i bit ću uporna - neću odustati od djevojaka u vlaku, djevojaka u super modernim kućama koje ih ubijaju, od nestalih djevojaka i svih drugih uznemirujućih priča od kojih mi sive stanice polude, a živci se napinju do krajnjih granica. Pomalo sam čudna po tom pitanju - volim se dobro uplašiti. Hm, čujem da ova Dolores Redondo nije loša, bolje da me se čuva ako ju sretnem na polici knjižnice!

P.S. Neću prepisati niti jedan citat iz knjige, da ne bih otkrila previše!

Primjedbe

  1. Hehe ja bas citam ovu o supermodernim kucama koje ubijaju djevojke :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...