Preskoči na glavni sadržaj

O Božiću i izgubljenim trenucima

Svake godine u prosincu tražim prigodno štivo - čitam o božićnim kolačićima, božićnim puloverima, prelistavam Gjalskog i utjehu nalazim u Dickensu. Ove godine kupila sam, povodom blagdana, knjigu popularne Cecilije Ahern, čiji opus ne poznajem - baš da vidim u čemu je štos. Knjiga se reklamirala kao knjiga o čaroliji Božića, a zove se Svake godine.


OK, ima tu čarolije, no ne kakvu za Božić priželjkujemo. Radi se o zbirci priča. Prvu pripovijeda ukras anđela na božićnoj jelci, kojeg gospodar svake godine, kada ga za Božić posjete djeca, skida s tavana i postavlja na vrh jelke. Odande on promatra braću i sestre koji se svake godine sve više udaljuju jedni od drugih. Vjerujem da svi za Božić idete kući, vraćate se svojim prvim Božićima. Ali, nadam se da ne čekate blagdane da bi se susreli s obitelji, pretužna mi je ta pomisao - da su braća i sestre stranci jedni drugima, a da roditelje i njihovu prolaznost niti ne doživljavaju.

"Svake godine uvijek je sve isto, ali to isto uvijek je drukčije. A upravo je to ono što ljude toliko rastužuje...i tako usrećuje. To je gorko-slatka čarolija Božića. Drukčije je i čarobno i čudesno i svake godine obogaćeno ozračjem onoga što je nepotrebno rečeno i onoga što je nepotrebno prešućeno. Ne dolaze na vrata misleći na to, ali znam da odlaze s tom spoznajom, jer ovu su dani kad bridovi gube oštrinu, jezici bivaju oprečeni i smekšani, a oči se pune suzama koje kaplju, kap po kap, ne želeći nikada otići, ne želeći se oprostiti od ovih trenutaka u vječnoj čežnji da vrate dragocjene dane i sve ljude s kojima ih dijele."


Druge dvije priče nemaju veze s Božićem i pomalo su strašne. Pričaju o ogledalima koja kradu živote, i o izumitelju stroja koji čuva lijepa sjećanja (znate, obrnuto od onog stroja koji Jim Carreyu briše sjećanje na Kate Winslet). Pričice se brzo čitaju, ali to je sve, Cecilijina čarolija me nije dotaknula (iako je P.S. Volim te po minutaži plakanja najsrcedrapateljni film koji sam ikad gledala). Trudim se živjeti tako da ne žalim ni za čim, uvijek kažem što želim, što mi je na srcu, i dajem do znanja svima koliko mi u životu znače - jer je život, bar ovaj na zemlji, kratak, danas jesi, sutra nisi, i možda bismo trebali biti blaži jedni prema drugima. Hm, možda ove priče ipak jesu o božićnoj čaroliji, onoj koja ljude tjera da zagrle svoje voljene i ne puštaju ih bar do Nove godine.

"...No ne pitam vas zašto jer razumijem. Već znam zašto. Zato što znam zašto. Zato što znam kako trenutak može proletjeti - kako nešto uistinu želiš reći ili učiniti, ali budeš spriječen, a poslije bi se mogao rasprsnuti od žaljenja što nisi. I ljuti vas kad ljudi dođu ovamo i zažele glupa sjećanja kao to da su bili sportsli prvaci ili varali supruge sa zgodnijim ženama. Jer nije u tome smisao. Smisao je u tome da izgubljen trenutak bude onakav kakav bi bio da te nešto nije omelo ili da nisi bio tolika kukavica ili da si znao kako ti je taj propušten trenutak jedina prilika da kažeš ili učiniš što želiš. Ali to vam ne kažem jer znate da znam."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...