Kraj je godine i većina nas preispituje svoj život - jesam li nekoga povrijedio, jesam li sijao mržnju, kakav sam bio prema samome sebi, jesam li bio ohol, licemjeran ili zavidan, ili sam bio sve od navedenog? Toliko vremena utrošimo razmišljajući o sebi, za to kao da uvijek imamo vremena, zar ne? Međutim, kad trebamo izanalizirati svoj odnos prema Bogu, eh, onda smo prezaposleni. U ovo predbožićno vrijeme lakše nam je otići na gradski trg pa popiti kuhano vino, nego se u tišini pripremiti za božićnu ispovijed i čiste duše dočekati Božić. Ipak, neprestano me baš ovogodišnji grijesi kopkaju i ne daju mi mira, a tiču se upravo odnosa prema Bogu.
"Hoćete li odgajati djecu u vjeri?", pitao nas je svećenik pred oltarom prije više od dvije godine. "Hooooćemo!", odgovorili smo, ni ne sluteći što taj odgoj, a kamoli odgoj u vjeri, podrazumjeva. Otkad sam rodila, moj život se promijenio. Više nemam onu slobodu koju sve majke uzimaju zdravo za gotovo u svojim predmajčinskim godinama. Nemam privatnost - dok piškim, Franka kucka po vratima i viče "mama, mama, maaaamaaa" (a jedva sam čekala da me zazove - pa eto mi ga na!). Sve to mogu progutati, ali najteže mi pada što nemam vremena, nemam vremena za sebe i svoje misli, nemam vremena za Boga. Nemojte me krivo shvatiti, nisu moje misli nešto posebno, ali su moje, i potrebne su mi da bih donijela neke zaključke, skupila snagu, organizirala se, ili se bar izgubila u njima. Zbog tog nedostatka vremena trpi i moj život kao vjernika. Kad legnem u krevet, ne stignem se ni prekrstiti, već sam nokautirana. Pokušala sam moliti i ujutro, ali Franka to nanjuši pa se probudi i ukaka u tolikoj mjeri da je intervencija neodgodiva. Mogla bih se pomoliti putem do posla, ali moram smišljati što ćemo taj dan kuhati za ručak, što još treba kupiti, što moram na radnom mjestu obaviti... Ako ćemo o uživanju u svetoj misi, tu se još teže organiziram. Kad je beba mala, njeno spavanje se ne poklapa niti s jednim terminom mise, strepiš hoće li poželjeti sisati baš usred propovjedi, ili neće spavati u kolicima, ili bi se nunala, ili te iz takta izbaci onaj nekontrolirani plač zbog kojeg te svi na misi pogledaju razrogačenih očiju. Misliš, bit će bolje, bitno se truditi. A onda dijete dođe u fazu da želi puzati ili trčati po crkvi ili bi se baš nosilo (sa svojih 11 kila), i uhvatiš se da nisi čuo niti jednu riječ iz svećenikovih usta jer si u potpunosti skoncentriran na svoje zločesto dijete. I onda dolaziš na misu sve rjeđe. Ili prestaneš dolaziti. I ne možeš se iz toga iskobeljati.
Svi smo ponekad čangrizavi i preopterećeni stresnim tempom života i treba nam duhovno vodstvo. Za katolike, ispovijed je divna terapija i način da započneš život ispočetka. Ponekad zaboravimo koliko je Njegovo milosrđe veliko, i osuđujemo se sve dok nam netko ne ukaže da je tako malo potrebno da bismo se promjenili. Svećenik mi je ukazao na to da se tijekom života čovjekov odnos prema Bogu mijenja. Nešto, što je funkcioniralo prije godinu dana, ne mora funkcionirati danas. I bilo bi suludo očekivati da je drugačije. Svemu se u životu treba prilagoditi, pa tako i novom načinu komunikacije s Bogom. Koja revolucionarna ideja! Ne moramo moliti litanije, niti provesti pola dana u osami čitajući Sveto pismo, nekada je bolje i ostaviti dijete na čuvanju i otići sam na misu, a ponekad je i "Bože, pomozi" ili "Hvala Ti" dovoljno - sasvim dovoljno da bismo Boga darivali komadićem svog srca, a i sami se osjećali obdarenima. I ovog ću Božića posebnu pažnju obratiti na sve ono na čemu sam Bogu zahvalna, ne brinući se o onome što će biti sutra - jer Bog se za sutra pobrine, čak i kad ne pronađem vrijeme za Njega u svom životu.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)