Kako sam postala Groundhog-day-kind-of-girl

Godina je na izmaku, a dok otkucava posljednja ura, volim proanalizirati ono što ostavljam iza sebe. Kako vi procjenjujete uspjeh? Je li vam se ove godine dogodilo nešto posebno uzbudljivo, ili lijepo? Ili se želite što prije oprostiti od ove godine? Hm, meni se ništa nije dogodilo - samo sam bila mama. I Bogu hvala na tome! Znam da je to iskustvo koje si ne može svatko priuštiti, jer, iako je od neprocjenjive vrijednosti, ljudi smo, moramo od nečega živjeti, i ponekad nas određene obveze pritišću u pogrešno vrijeme. Godinu dana s mojoj mezimicom priuštilo mi je gorko slatke trenutke - bilo je tu slomova živaca, nekontroliranog plača (više mog, nego njenog), onog mrmljanja "Bože, pomozi, ja to ne mogu" u bradu, muke po zubima, po virozama, po jelu, po grčevima, po nespavanju. Bilo je tu svega, a ponajviše ljubavi - one zbog koje se topite i plačete od sreće, one koja vam daje snagu za prijeći sve prepreke, one zbog koje zaspite iscrpljeni, ali s najvećim osmijehom na svijetu. I nije to klišej, to je najveće bogatstvo koje čovjek može imati, to je najveća ljepota koju ljudsko srce može uživati.

Da, ove godine bila sam samo mama. A da me netko prije par godina pitao što želim od života, rekla bih da želim gutati život, želim ga udisati punim plućima, želim živjeti svjesna svakog trenutka. Nisam nikada bila za ekstremne stvari, život mi je premio, ali oduvijek sam gladna znanja, oduvijek mi oči čeznu za neobičnim, za prostranstvima, za onime što se doživi jednom u životu. Daj mi život, daj mi ga! Sve novo, sve neviđeno - želim! Željela sam se popeti španjolskim stubama, pomoliti se na grobu nekog velikana, željela sam piti kavu za Satreovim stolom, željela sam čuti valove kako udaraju u irske klifove, željela sam hodati kućom sestara Bronte, piti čaj u 5 popodne, željela sam ispeći savršenu američku pitu, koračati Kineskim zidom, prste polizati zbog pekinške patke, čuditi se glinenoj vojsci, napraviti tisuću ždralova... A onda se dogodio Šibenik - izazov koji sam, ni ne razmišljajući, prihvatila, i zbog kojeg se sav moj svijet zavrtio nekoliko puta oko svoje osi i pretresao sve moje popise želja i snova. Odjednom sam htjela samo jedno - obitelj. Jer živjela sam neki novi život, drugačiji od onog koji su živjeli svi koje znam, ali on nije imao smisla jer ga nisam imala s kime podijeliti. 

Pišem ovo jer sam sigurna da još uvijek previše ljudi čeka da život počne - čekaju posao, čekaju veću plaću, čekaju bolju vladu, čekaju ljepše vrijeme, čeznu za svijetom, sanjaju o dalekim krajevima, čekaju da se sve kockice poslože, čuvaju šampanjce za posebne prilike. 

Ovog sam se Božića poželjela filma koji me u djetinjstvu neopisivo živcirao. Bill Murray nađe se u dosadnom gradiću u kojem svi žive za dan kad će svizac Phil prognozirati koliko tjedana mora proći da zimi dođe kraj. Takvi smo mi, ljudi. Mrzimo zimu i jedva čekamo sunce. Svi su nam krivi jer smo čangrizavu. Dani su glupi i dosadni, i ništa se ne događa. Samo ljudi i život. I računi. I mali dosadni grad. I jedan svizac. Nikada nisam promišljala o tom filmu u kojem se beskrajno ponavlja taj jedan dan, a sada sam njegov istinski obožavatelj. Jer, više nego ikada uživam u rutini, i dosadi i uobičajenosti i nedostatku drame - sada sam Groundhog day kind of girl, jer znam, što će mi svo vrijeme svijeta, ako kraj mene nije onaj s kim bih rado uvijek iznova ponavljala jedan beskrajno dosadni dan. Život se događa danas, u ovom beskrajno običnom danu, i ovaj četvrtak je poseban, i danas ste nekome razlog za osmijeh, i ova večer može biti povod ispijanju tog šampanjca koji skuplja prašinu na polici.

Da, ove godine sam bila samo mama. 

Samo.

Mama.

I bila sam zaista, 

iskreno,

jako,

baš kao nikada do sada, 

neopisivo - sretna.
Kronično neispavana, nepopravljivo iscrpljena, ali - sretna.