Preskoči na glavni sadržaj

Cin cin cin don don don!

U božićno vrijeme, primjetila sam, ljudi se doista raduju sitnicama. Vjerujem da vam ne treba ni Zagreb ni Beč da bi doživjeli čaroliju Božića. Gužva koja se stvara pred konkatedralom u 7 ujutro draža mi je od gužve u trgovačkom centru, pa sam ove godine sav shopping obavila u studenom. Iako su me dekoracije zločesto mamile, odlučila sam štimung u stanu, u kojem ionako sve stvari moraju stajati na najvišim policama, stvoriti sama. Brdo praznih staklenki iskoristila sam kao svijećnjake ili kao praktične spremnike za držanje ukrasa.


Nisam baš prespretna s rukama, ali napravila sam i čestitke - točnije, umetnula fotografiju naše male obitelji u okvir čestitke (8 komada s kovertama može se naći u DM-u po cijeni od 14 kuna). Obožavam božićne čestitke, to mi je važan običaj kojeg želim brižno čuvati dokle god je Hrvatske pošte.


Kod poklona se trudim biti praktična - uvijek je to nešto što je potrebno toj osobi i nešto što će ju razveseliti, ili joj barem zasladiti dan. Često poklanjam kolačiće koje pakiram u kutijice ili u staklene doze za bombone, čime ću ove godine , npr., darivati cimerice na poslu. Malo ljupkih vrpci i poklon je k'o bombonček!


S kolačima sam prilično dosadna - pečem isto što i ostatak zemlje. Raspucanci od čokolade (recept sa čokoladom za kuhanje, ne kakaom), rafaelo od bijele čokolade (vrhnje, čokolada i šećer), krancle (sa svinjskom masti) i mamina medena srca koja mi uvijek oduzmu najviše vremena, ali koja za mene predstavljaju duh prošlih Božića.

Mamina medena srca
2 jaja miksa se na vatri s 25 dkg šećera, doda se 45 dkg meda, makne se s vatre i doda 10 dkg maslaca, kilogram brašna, malo soli, cimeta, sode bikarbone. Tijesto se valja i vadi kalupićima. Peći na 180 stupnjeva par minuta. Ispadnu jako tvrdi, pa se ljepe domaćim pekmezom, a može se i preliti glazurom, nakon par dana će se opustiti i bit spremni za papanje!


Kad smo kod duhova prošlih Božića, ovoga tjedna sastančili smo na book clubu uz knjigu Božićna priča. Ukoliko mislite da nije vrijedna čitanja jer postoji tisuću ekranizacija, varate se. Dickensonov jezik nešto je posebno što niti jedna televizija ne može prikazati. Neponovljiva je to priča o starom Scroogeu koji samo zgrće i obrće, a koji nas može poučiti koječemu - kako učiniti čovječanstvo svojim poslom, jer rijetko koga u cijelosti ispunjava ono za što prima plaću, i kako se znati smijati samom sebi, i ne podsmjehivati drugima.

"Čovječanstvo je bilo moj posao. Javno dobro je bilo moj posao; darežljivost,milostinja, opraštanje i dobrodušnost, sve je to bilo moj posao. Poslovi mojeg zanata bili su tek kap vode u golemom oceanu svega što je spadalo u moj posao!"


Baš u inat vrištećim lampicama i adventskom prežderavanju, poželjela sam curama organizirati božićnu večer uz topli žar svijeća, mirisni božićni kruh koji skriva obilje suhog slatkog voća, a i poklon je bio obvezan - praporci - za radosno kročenje po svijetu. Bilo je baš kako treba biti dok se čita Dickens - medno i mirisno. E, to je advent kakav ja volim!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...