Preskoči na glavni sadržaj

Cin cin cin don don don!

U božićno vrijeme, primjetila sam, ljudi se doista raduju sitnicama. Vjerujem da vam ne treba ni Zagreb ni Beč da bi doživjeli čaroliju Božića. Gužva koja se stvara pred konkatedralom u 7 ujutro draža mi je od gužve u trgovačkom centru, pa sam ove godine sav shopping obavila u studenom. Iako su me dekoracije zločesto mamile, odlučila sam štimung u stanu, u kojem ionako sve stvari moraju stajati na najvišim policama, stvoriti sama. Brdo praznih staklenki iskoristila sam kao svijećnjake ili kao praktične spremnike za držanje ukrasa.


Nisam baš prespretna s rukama, ali napravila sam i čestitke - točnije, umetnula fotografiju naše male obitelji u okvir čestitke (8 komada s kovertama može se naći u DM-u po cijeni od 14 kuna). Obožavam božićne čestitke, to mi je važan običaj kojeg želim brižno čuvati dokle god je Hrvatske pošte.


Kod poklona se trudim biti praktična - uvijek je to nešto što je potrebno toj osobi i nešto što će ju razveseliti, ili joj barem zasladiti dan. Često poklanjam kolačiće koje pakiram u kutijice ili u staklene doze za bombone, čime ću ove godine , npr., darivati cimerice na poslu. Malo ljupkih vrpci i poklon je k'o bombonček!


S kolačima sam prilično dosadna - pečem isto što i ostatak zemlje. Raspucanci od čokolade (recept sa čokoladom za kuhanje, ne kakaom), rafaelo od bijele čokolade (vrhnje, čokolada i šećer), krancle (sa svinjskom masti) i mamina medena srca koja mi uvijek oduzmu najviše vremena, ali koja za mene predstavljaju duh prošlih Božića.

Mamina medena srca
2 jaja miksa se na vatri s 25 dkg šećera, doda se 45 dkg meda, makne se s vatre i doda 10 dkg maslaca, kilogram brašna, malo soli, cimeta, sode bikarbone. Tijesto se valja i vadi kalupićima. Peći na 180 stupnjeva par minuta. Ispadnu jako tvrdi, pa se ljepe domaćim pekmezom, a može se i preliti glazurom, nakon par dana će se opustiti i bit spremni za papanje!


Kad smo kod duhova prošlih Božića, ovoga tjedna sastančili smo na book clubu uz knjigu Božićna priča. Ukoliko mislite da nije vrijedna čitanja jer postoji tisuću ekranizacija, varate se. Dickensonov jezik nešto je posebno što niti jedna televizija ne može prikazati. Neponovljiva je to priča o starom Scroogeu koji samo zgrće i obrće, a koji nas može poučiti koječemu - kako učiniti čovječanstvo svojim poslom, jer rijetko koga u cijelosti ispunjava ono za što prima plaću, i kako se znati smijati samom sebi, i ne podsmjehivati drugima.

"Čovječanstvo je bilo moj posao. Javno dobro je bilo moj posao; darežljivost,milostinja, opraštanje i dobrodušnost, sve je to bilo moj posao. Poslovi mojeg zanata bili su tek kap vode u golemom oceanu svega što je spadalo u moj posao!"


Baš u inat vrištećim lampicama i adventskom prežderavanju, poželjela sam curama organizirati božićnu večer uz topli žar svijeća, mirisni božićni kruh koji skriva obilje suhog slatkog voća, a i poklon je bio obvezan - praporci - za radosno kročenje po svijetu. Bilo je baš kako treba biti dok se čita Dickens - medno i mirisno. E, to je advent kakav ja volim!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...