Preskoči na glavni sadržaj

Sreća je u malim stvarima (6)

Iako je vrijeme povoljno jedino za ležanje u debelom hladu, puno me stvari razveselilo proteklih dana!

Budući da sam na porodiljnom, cijelo ljeto slobodna sam raditi sve ono što ljudi rade na godišnjem odmoru! Užasno je vruće, a dok ne posjetimo morsku obalu, hladit će nas šetnje po rodnim Našicama, i maminom vrtu u kojem snivaju sve buduće kašice za našu bebačicu. Beremo maline, višnje i uživamo u suncu, jer vitamin D je itekako bitan za našu djevojčicu!


Našice su proteklog vikenda proslavile još jedan dan svog nebeskog zaštitnika - svetog Antuna Padovanskog. Obožavam taj dan - kad se rijeke ljudi sliju u naš grad i on postane centar svijeta. Nije kirvaj što je bio, ali kirvajski kolači uvijek su odlični!


Nedavno sam se nakratko vratila u srednjoškolske dane - organizirali smo i proslavili obljetnicu 10. godišnjice mature. Fina večera, uspomene na najljepše dane, puno fotografija, torta i DJ začinili su večer s veselom dječicom koja su odrasla u uspješne poslovne ljude, supružnike, mame i tate. Ponosna sam što su mi baš oni kolege!


Ovoga mjeseca za book club čitamo Kolijevku za macu američkog čudaka njemačkog podrijetla - Kurta Vonneguta. Za knjigu nisam nikad ranije čula, iako je jedan od klasika znanstveno fantastične literature. Autor u njoj ironizira znanstvena dostignuća i govori o neizbježnom kraju čovječanstva. Inače nisam obožavatelj znanstveno fantastičnog žanra, ali ova knjiga je uvrnuta na svoj način (moj omiljeni tip knjige) pa sam sretna jer sam je pročitala. Iako kratka i satirična, otkriva veliku istinu - mali čovjek iskoristit će sve i svašta za svoje probitke, ne vodeći računa o općem dobru - i to je ono što nas vodi k propasti.


Za kraj - sreća u nesreći. Zahvaljujući godinama, stresu i nepovoljnim vremenskim prilikama, jedan član moje obitelji morao je potražiti hitnu pomoć - što je samo po sebi neobično teško jer svi u mojoj obitelji mrze biti bolesni, ne vole doktore ni vidjeti i često će ljude uvjeravati da su im nalazi pogrešno protumačeni, ili da su tlakomjeri, rentgeni i drugi uređaji u kvaru odgovorni za njihovo tobože loše zdravstveno stanje. Hvala Bogu, ponoć u hitnoj ambulanti dočekali smo sretni, a ovu ću situaciju iskoristiti da sve vas, koji čitate, podsjetim da smo krhki i da ne bismo trebali jedni druge uzimati zdravo za gotovo. Volite svoje roditelje, svoju obitelj i prijatelje - zaboravite loše dane i probleme i uživajte u onome dobrome!

Oznake:

Primjedbe

  1. Unknown30. lipnja 2015. u 13:00

    Baš sam jučer šetala pesu, naslonila se na drvo i pomislila "Bože, kako sam sretna u ovom trenutku, svi smo zdravi i sretni" jer zdravlje je stvarno najbitnije. Žao mi je zbog traume ali bitno da je sve super završilo!
    I OMG, mi smo isto godište :)

    OdgovoriIzbriši
  2. GlitterGirl30. lipnja 2015. u 13:32

    Amen :)

    OdgovoriIzbriši
  3. GlitterGirl30. lipnja 2015. u 13:32

    Amen :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...
Objavi komentar
Pročitajte više

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...
Objavi komentar
Pročitajte više