Preskoči na glavni sadržaj

Kad odrastem, bit ću mama (4)

Ulaskom u treće tromjesečje, svaka buduća majka, ako do sada i nije imala trudničkih tegoba, počet će se osjećati poput kita koji se nasukao na obalu - sve teže će disati i sve teže će se kretati.

Do mog termina ostalo je samo 79 dana! S ljetnim vrućinama došla je i nesanica, neuspješni pokušaji namještanja na banana jastuku, šetnje do wc-a nekoliko puta tijekom noći, neizdrživa glad usred noći, nizak tlak i ostale radosti koje pokazuju - doista sam u drugom stanju! Sve to bilo bi teže podnijeti da ne osjetim pokrete svoje bebe - neprestano! Sada već znam u koje vrijeme dana će me udarati nogama pod rebra, a u koje vrijeme će svoju guzu namještati negdje iznad mog pupka. Nevjerojatan je to osjećaj! Ona je tako živa u meni! I već ima svoje rituale i svoj karakter! Svi će vam to govoriti, ali dok ne doživite, nećete vjerovati koliko je lijepo osjetiti da nečije srce kuca tik do vašeg. Pokušavam uživati u svakom pokretu jer znam da će mi nedostajati taj osjećaj jednog dana kad moja djevojčica ugleda svjetlo dana.
Kako vam trbuh bude rastao, ljudi će vas sve više ispitivati o imenu vašeg djeteta - kao da je to naaaaajvažnija roditeljska zadaća koju ćete morati obaviti! Težak je to zadatak, ali davnih smo dana sastavili popis imena koja nam se sviđaju. Neka samo eliminirali zbog potencijala za nakaradne nadimke, neka jer su pre trendy, pa nam se ime naše curice samo izdvojilo iz mase i uvjereni smo da je to baš ime za nju, bez obzira što prije par godina nismo na to ime niti pomišljali! Zbog ljubavi prema svetom Franji zanemarila sam i činjenicu da je to ime najčešće žensko ime u Šibeniku - nije važno, bit će to naša mala Franka.
Dok okolina muku muči s imenom vaše bebe, vas će sve više zabrinjavati činjenica da je do dana termina preostao dvoznamenkasti broj dana te da ćete uskoro morati postati roditelji. Svi mi imali smo priliku učiti od drugih, ali tek s dolaskom svoje bebe shvaćamo da pojma nemamo o odgoju te se pribojavamo da ćemo ponoviti greške svojih roditelja. Teško je promijeniti pelene, podojiti dijete, ali sve to bit će još strašnije ako uzmemo u obzir da od samoga rođenja djeteta trebamo postaviti neke granice i odabrati svoju metodu odgoja. Nitko od nas ne želi izgovarati rečenice svojih roditelja i sasvim je prirodno da se u vremenu iščekivanja nastojimo informirati o metodama koje će naše dijete pretvoriti u bolje ljude no što smo mi sami. Jedna od odličnih knjiga koja govori o najčešćim pogreškama roditelja, ali i načinu njihova ispravljavljanja je knjiga Godina prve - zašto su važne pedijatra Milivoja Jovančevića i suradnika, koja je lani doživjela svoje osmo izdanje. Kako poticati djetetovo osamostaljivanje, kako biti dosljedan, zašto djetetu ne ispunjavati sve želje...sve su to važne informacije! Jedna od najjednostavnijih i najvažnijih rečenica jest: "Postupajte prema svome djetetu onako kako biste željeli da drugi postupaju prema vama i na taj način budite uzor svom djetetu!"

 

Sada već intenzivno pripremamo teren za bebicu. Pribavili smo dosta stvari koje su bebi potrebne za prvih mjesec dana, od odjeće, posteljine, tetra pelenica do autosjedalice, krevetića i kolica (koje smo sve redom, srećom, posudili). Polako pakiram i torbu za bolnicu (jer nikad se ne zna!), ali i sanjarim o dječjoj sobici, koju ćemo uređivati tek po rođenju djeteta budući da ćemo se u novi stan useliti tek netom prije njenog rođenja. Iako sam rekla da to nikada neću učiniti, imam želju zid dječje sobe obojiti baš u lijepu pink nijansu s bijelim tufnicama (ako uspijem pronaći odgovarajuću tapetu ili šablonu u ovom stanju). Nisam ljubitelj ružičastog, niti sam pobornik toga da djevojčice moraju nositi odjeću isključivo u girly nijansama, ali na tržištu je najveća ponuda stvari za djevojčice upravo u tim bojama, pa ne čudi zašto me na prvu preplavio val pink boje pri nabavci stvari za bebu. Nakon početnog ludila, uslijedilo je sada-kupujemo-samo-bijelo-i-bež, pa i neka-moja-curica-nosi-i-plavu-boju. U kojoj god boji, baby benkice i gegice su preslatki i uživam ih pregledavati i slagati dok se naša curica rasteže u trbuhu!

Primjedbe

  1. Joooooooooooooooooj! Sviđa mi se ime Franka, jako je lijepo :)) <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...