Preskoči na glavni sadržaj

Kad odrastem, bit ću mama (4)

Ulaskom u treće tromjesečje, svaka buduća majka, ako do sada i nije imala trudničkih tegoba, počet će se osjećati poput kita koji se nasukao na obalu - sve teže će disati i sve teže će se kretati.

Do mog termina ostalo je samo 79 dana! S ljetnim vrućinama došla je i nesanica, neuspješni pokušaji namještanja na banana jastuku, šetnje do wc-a nekoliko puta tijekom noći, neizdrživa glad usred noći, nizak tlak i ostale radosti koje pokazuju - doista sam u drugom stanju! Sve to bilo bi teže podnijeti da ne osjetim pokrete svoje bebe - neprestano! Sada već znam u koje vrijeme dana će me udarati nogama pod rebra, a u koje vrijeme će svoju guzu namještati negdje iznad mog pupka. Nevjerojatan je to osjećaj! Ona je tako živa u meni! I već ima svoje rituale i svoj karakter! Svi će vam to govoriti, ali dok ne doživite, nećete vjerovati koliko je lijepo osjetiti da nečije srce kuca tik do vašeg. Pokušavam uživati u svakom pokretu jer znam da će mi nedostajati taj osjećaj jednog dana kad moja djevojčica ugleda svjetlo dana.
Kako vam trbuh bude rastao, ljudi će vas sve više ispitivati o imenu vašeg djeteta - kao da je to naaaaajvažnija roditeljska zadaća koju ćete morati obaviti! Težak je to zadatak, ali davnih smo dana sastavili popis imena koja nam se sviđaju. Neka samo eliminirali zbog potencijala za nakaradne nadimke, neka jer su pre trendy, pa nam se ime naše curice samo izdvojilo iz mase i uvjereni smo da je to baš ime za nju, bez obzira što prije par godina nismo na to ime niti pomišljali! Zbog ljubavi prema svetom Franji zanemarila sam i činjenicu da je to ime najčešće žensko ime u Šibeniku - nije važno, bit će to naša mala Franka.
Dok okolina muku muči s imenom vaše bebe, vas će sve više zabrinjavati činjenica da je do dana termina preostao dvoznamenkasti broj dana te da ćete uskoro morati postati roditelji. Svi mi imali smo priliku učiti od drugih, ali tek s dolaskom svoje bebe shvaćamo da pojma nemamo o odgoju te se pribojavamo da ćemo ponoviti greške svojih roditelja. Teško je promijeniti pelene, podojiti dijete, ali sve to bit će još strašnije ako uzmemo u obzir da od samoga rođenja djeteta trebamo postaviti neke granice i odabrati svoju metodu odgoja. Nitko od nas ne želi izgovarati rečenice svojih roditelja i sasvim je prirodno da se u vremenu iščekivanja nastojimo informirati o metodama koje će naše dijete pretvoriti u bolje ljude no što smo mi sami. Jedna od odličnih knjiga koja govori o najčešćim pogreškama roditelja, ali i načinu njihova ispravljavljanja je knjiga Godina prve - zašto su važne pedijatra Milivoja Jovančevića i suradnika, koja je lani doživjela svoje osmo izdanje. Kako poticati djetetovo osamostaljivanje, kako biti dosljedan, zašto djetetu ne ispunjavati sve želje...sve su to važne informacije! Jedna od najjednostavnijih i najvažnijih rečenica jest: "Postupajte prema svome djetetu onako kako biste željeli da drugi postupaju prema vama i na taj način budite uzor svom djetetu!"

 

Sada već intenzivno pripremamo teren za bebicu. Pribavili smo dosta stvari koje su bebi potrebne za prvih mjesec dana, od odjeće, posteljine, tetra pelenica do autosjedalice, krevetića i kolica (koje smo sve redom, srećom, posudili). Polako pakiram i torbu za bolnicu (jer nikad se ne zna!), ali i sanjarim o dječjoj sobici, koju ćemo uređivati tek po rođenju djeteta budući da ćemo se u novi stan useliti tek netom prije njenog rođenja. Iako sam rekla da to nikada neću učiniti, imam želju zid dječje sobe obojiti baš u lijepu pink nijansu s bijelim tufnicama (ako uspijem pronaći odgovarajuću tapetu ili šablonu u ovom stanju). Nisam ljubitelj ružičastog, niti sam pobornik toga da djevojčice moraju nositi odjeću isključivo u girly nijansama, ali na tržištu je najveća ponuda stvari za djevojčice upravo u tim bojama, pa ne čudi zašto me na prvu preplavio val pink boje pri nabavci stvari za bebu. Nakon početnog ludila, uslijedilo je sada-kupujemo-samo-bijelo-i-bež, pa i neka-moja-curica-nosi-i-plavu-boju. U kojoj god boji, baby benkice i gegice su preslatki i uživam ih pregledavati i slagati dok se naša curica rasteže u trbuhu!

Primjedbe

  1. Joooooooooooooooooj! Sviđa mi se ime Franka, jako je lijepo :)) <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...